Odgovor vječnosti

Nada je ono što naš život usmjeruje na vječnost.

Ne radi se samo o optimističnom pogledu koji nadilazi svjetovne prolazne stvari i ciljeve, koliko god bio nadnaravan u smislu istina vjere (koje smo učili, naučili, ili još uvijek produbljujući i čitajući učimo). Nada je životni stav kojim znamo da ovaj vidljivi i prolazni život nije sve. I nada se čuva i raste u svemu onome što poduzimamo kako to ne bismo zaboravili i kako bi sve što činimo usmjeravali na nebeska dobra.

Nebeska dobra (kao blagoslov, utjehu, optimizam, i sve duhovno što uživamo u ovome svijetu) već možemo imati kao vječno danas, kao trenutak vječnosti (u sadašnjosti). Ali ono što slijedi kada sve to prođe, kada dođe kraj zemaljskom životu, predmet je istinske nade.

Bilo na osobnoj bilo na društvenoj razini (na društvenoj razini opreka eshatološkoj nadi bile bi zemaljske utopije političkih ciljeva ili briga za bolju budućnost).

Ipak, kršćanima nada u vječni život nije tek izgovor za zapostavljanje vremenitih, zemaljskih stvari niti prilika da se izbjegne odgovornost koju imamo za sadašnje ili buduće stanje u svijetu (za prirodu i za buduće generacije). Nada nije izlika da se ne suočavamo sa svojim karakterom ili temperamentom kada u nekim trenucima naši postupci mogu činiti štetu za nas same ili druge, pogotovo oni koji odvajaju od Boga i od Crkve (od istina vjere, od sakramenata, od molitvenog života, od zajedništva i ljubavi prema drugima po čemu je Krist rekao da će svi znati da smo njegovi učenici).

Nada je – i u teoriji i u praksi – kada sve očekujemo od Boga, kada iščekujemo da dođe (ili on k nama ili mi k njemu). Očekujemo da ćemo se (opet) naći. I – vidjeti ćemo se (barem još jednom).

...

Nije suvišno (već) sada misliti na smrt. Priprema za smrt nije nešto nadodano liturgiji (poput molitve Križnog puta). Priprema (priprava) za smrt nije nešto nadodano pobožnosti koju prakticiramo. Nema bolje (i dublje) priprave za smrt od naše bolje (i dublje) življene nade. Nada, uz to što pomaže u suočavanju s neizbježnom smrti (bilo našom vlastitom o kojoj možemo misliti, bilo s tuđom koju možemo i doživjeti kao neizmjerno bolan gubitak voljene osobe) – nada je radosno iščekivanje ponovnog susreta, novog života u kojem smo radosni s Kristom, jer je on pobijedio smrt (kao Prvorođenac od mrtvih).

...

U našem svakodnevnom životu nada se nalazi između preuzetnosti (kao neke vrste umišljenosti) i očaja kao stanja beznadnosti.

O čemu se tu radi i što nam je činiti kako bismo se tim krajnostima oduprli ili kako bismo se sačuvali u redovnosti i radosti nade unatoč protivštinama kojima nam prijeti njezino pomanjkanje?

Preuzetni smo onda kada se oslanjamo na svoje snage bez zahvalnosti Bogu koji nam je darovao određene sposobnosti i mogućnosti – milosti. Preuzetni smo kada zaboravimo ne samo da je Bog taj od kojeg dolazi svako dobro ili kada mu ne zahvaljujemo u mislima i riječima. Preuzetno se ponašamo i onda kada smo toga svega svjesni, ali pristajemo činiti stvari stavljajući prioritet na svoj angažman – npr. kada zapostavljamo molitvu jer mislimo da je važnije da više radimo; kada idemo radije na molitvu u skrovitosti svoje sobe jer znamo da Bog govori u dubini srca, a zapostavljamo ići i na sakramente i zajedničke susrete ili formacije, zaboravljajući da je milost ono što nas jača i čisti i kada je posve nevidljiva i kada je ne prati osjećanje ili shvaćanje o potrebi za njom (ili kada ne razumijemo što nam Bog govori preko drugih).

Očaj je pak nešto čega se više-manje bojimo, jer unatoč preuzetnosti koja vodi grešnim postupcima u njoj se većinom osjećamo svojima – lako je upasti u zabludu da smo samostalni, a zapravo postoji razlika između samostalnosti i samodostatnosti – kod očaja se radi o osjetljivom stanju duše u kojem se pati, i stvarno osjeća bol. Očaj je alarm pomanjkanja vjere i povjerenja. Očaj je način odbijanja Božje ljubavi koju nam je Isus tumačio i Govorom na gori (govorom o blaženstvima) i prispodobom o milosrdnom ocu (i o milosrdnom Samaritancu, također). Vrijedi uvijek iznova uzimati u ruke te divne tekstove i razmatrati o njima, stavljajući sve što nas vuče ili tjera da se približujemo vakuumu očajanja u ruke našeg Boga Oca koji svakog od nas voli kao jedino dijete, najdraže dijete, kao najvažniju osobu, vrhunac stvorenja i vrhunsko biće.

Riječi iz Svetoga pisma „ne klonite duhom i ne trnite duha“ riječi su upućene i nama – naš život ima cilj koji niti jedan zemaljski cilj ne može nadmašiti. Naš život ima smisao u Bogu. I mi ćemo ispuniti taj smisao ako se uteknemo Bogu s povjerenjem i pouzdanjem – pogledom vječnosti, a ne vremenom koje prolazi i koje kao da nam već ističe. Ništa ne ističe, ništa se ne gubi, jer u Bogu ćemo naći sve što sada dira naše srce i naše najdublje čežnje. Kao što je i sv. Augustin rekao da je Bog ono najdublje u njemu, Bog je dublje od naše najdublje intime i on će dati sreću ako se borimo u onome što znamo da on od nas očekuje dok smo na Zemlji. Zauzvrat nam nudi nešto što je neusporedivo – njegova obećanja uključuju ono što je najbolje za nas i za druge do kojih nam je stalo.

...

Dvije spomenute krajnosti – preuzetno djelovanje i očajanje – nisu jedina opcija. Možemo živjeti nadu misleći više na Boga nego na sebe i truditi se biti postojani i ustrajni usprkos privlačnostima svjetovnih uspjeha ili postignutih zemaljskih ciljeva kao i onih teških situacija u kojima osjećamo svoje slabosti i terete koji nas pritišću iz bilo kojeg smjera.

Sveto pismo i u Starom zavjetu (na što se poziva i Novi zavjet, posebno Poslanica Hebrejima) daje nam jedan primjer, primjer Abrahamove vjere, jer za Abrahama se kaže da je u nadi protiv svake nade povjerovao. Zbog njegove vjere Bog je ispunio obećanje Narodu. Abraham je Bogu i tada povjerovao, nada i vjera su usko povezane u svemu. Nada vidi preko, dalekosežno.

Možda nam sve to dade – misliti. Misliti i krenuti na (hodočasnički) put – pobožnosti.

Možda nije suvišno vratiti se pobožnostima koje su tu da nas i uzdrmaju i razvesele. Pobožnosti mogu zasladiti srce, pa i dati nam novi okus, makar smo se možda nekad našli u smiješnim navikama ili kolotečini (kao da smo o njima ovisni). Ne odustanimo od bitnog u pobožnim činima. Potrudimo se naći ravnotežu između (suprotnih) osjećaja i nedostatka (ugodnih) osjećanja i biti oni koji produbljuju svoj nutarnji život hrabrošću Abrahama, praoca naše vjere.

A ne zanemarimo ni hrabrost žene, imajući pred očima i primjer sv. Marije.

Da, jedna pobožna žena je cijeli svoj život pustila po Božjem (planu).

I Bog je dopustio da to iščitavamo i za primjer postavljamo u pobožnostima u kojima Mariju primjereno i ohrabreno (po)častimo.

Ovo postmoderno vrijeme zna da je proširena uloga – žene.

Crkva je za ljude (u svijetu) kao majka za dijete (u svome tijelu).

Kao Marija, Majka Božja, koju nam Sveto pismo skromno spominje, ali zato nas svaki dan vjernička pobožnost i mariologija mogu zbrinuti i staviti pod njezino srce.

...

Elena Petrić