Pogledaj (se)!

Oči su prozor u svijet. Ali oči su i ogledalo duše.

(Ljudske) oči su slijepe za neke zrake koje nam nudi svijet.

A neke oči su posve kristalno – jasne. Osim što pokazuju unutarnje svjetove – zanose u one nevidljive.

...

Ne treba puno mašte da bi okrenuli na šalu.

Kao korona virus, i mašta radi svašta, i vlasti i sile prirode.

Ipak, to davanje oduška nije ništa drugo nego odgađanje.

Stoga, skrenimo tračnice. Tek onda stisnimo gas.

...

Prvo. Postavljajući pitanja o maskama. Gledajući druge.

Tek sada jasnije vidimo koliko smo smiješni kada prekrivamo svoje pravo lice. Kako je važan naš (osobni) izgled!

Tek sada jasnije doživljavamo koliko nam oči puno sugeriraju i nadopunjuju cjelokupni dojam (trenutnog) stanja osobe.

Tek sada jasnije uočavamo da je i smjer pogleda očiju ono mjesto gdje se osoba pokušava naći. Sebe negdje premjestiti. Smjestiti. Ili se prebaciti. Ili vratiti (se) natrag.

Ako razmišljamo o tome kako su oči (ne)obične.

I ako su na prvom mjestu – kao početak komunikacije.

...

Drugo. Postavljajući pitanja o maskama – i slušajući.

Tek sada se čini da nije dovoljno samo izustiti riječi.

Slabije se čujemo, ako ne čitamo sa usana i ako držimo distancu. Pogotovo ako dolaze sa strane i neki drugi zvukovi. Ne razumijemo se baš lako.

To je kao još jedan razlog da jedni druge ne čujemo dobro, ne slušamo ili ne uvažavamo.

...

Treće. Postavljajući pitanja o maskama – gledajući i slušajući, doživljavajući same sebe.

Tek sada razlikujemo oblike, boje i veličine – ako gledamo kako prianjaju uz lice – razlikujemo lica i oči i poglede.

Otkrivamo kod drugih ljepotu prirodnog izgleda ili našminkanih očiju.

Makar ne priznaju svi ljepotu na isti način. Ponekad se ljepota ne vidi od prve, ili se negira neusklađenošću (ostalih) osjeta i doživljaja.

Gledamo ono što nam drugi pokazuju. To još ne znači da vidimo sve, to još ne znači da se sve može otkriti određenim stilom.

Bilo umijećem (vizažista) naglašavanja ili prikrivanja. Kao uljepšavanjem.

Bilo nemarom ili zapuštanjem. Kao zanemarivanjem sebe ili tuđeg mišljenja. Ovisno o tome koja je skrivena poruka. I je li svjesna ili nesvjesna.

Može biti pretvaranje. I jedno i drugo.

I kod drugih i kod nas.

...

Birajući zanimljive uzorke, i one smiješne i one transparentne, nailazimo na veliki izbor. I kupujemo, ako možemo hrvatsko, i ako možemo – ukrasno i udobno.

Znojimo se, teško dišemo, jedva govorimo. I magle nam se naočale.

Bunimo se. Pogotovo zbog onih kojima je svejedno.

Privikavamo se na drukčiju komunikaciju.

Sada pod maskama živimo našu svakodnevnicu.

...

I unatoč tome što možemo povući paralelu, i promišljati o tome pokazujemo li drugima sebe kakvi jesmo (ili barem mislimo da jesmo), i dalje možemo zbijati šale (i na svoj i na tuđi račun).

Maske, kad se iznose i istroše, moraju se promijeniti.

I čovjek, ako se ne mijenja, od prekrivanja (ili prikrivanja) – oboli.

Nije problem što nosimo iste maske ili imamo iste poglede, ovisno o mjestu ili vremenu ili – duhovnom stanju naše duše.

Problem može biti ako ne želimo mijenjati ružan (i često uz to bolan) pogled.

Ako smo na čistini i na svježem zraku ne trebamo maske, ne trebamo bojati se.

Samo trebamo znati (s tim svim) – nositi se.

...

Elena Petrić