Poniznost (III.)

Nekad su se žene (ali i muškarci, bilo koji čovjek koji je u sebi zamječivao neke porive koji su odudarali od tipičnih životnih priča ili koji nisu bili društveno odobravani kao nešto/neko opće dobro), i to puno puta su se žene osjećale ponižene zbog nečega što nije bilo shvaćeno i objektivno potvrđeno kao dobro i poželjno (za žene).

Mnogo toga što je iz subjektivnih razloga bilo napadano (pogotovo ono što nije marilo za osjećaje ili mišljenje napadane osobe) – bilo je napadano jer nije bilo ponizno prihvaćeno ni razumski shvaćeno unutar granica onog što se danas naziva kao dostojanstvom svake osobe. Ali, unatoč tome, takva poniženja koja su se u povijesti trpila (i trpe se na različite načine i dan danas diljem svijeta) nemaju ništa s kreposti poniznosti koja je krepost (teška, vrlo teška!) onih koji istinu žive kao nešto što se dohvaća razumski i prihvaća a ne nešto što se proizvodi ili dogovara. Istinu koja nije samo moja ili tvoja nego je istina o svijetu, životu, o svemiru, o duhu i materiji, o svemu postojećem i bivstvujućem, što se jednako tiče svakog pojedinog čovjeka i što povezuje sve nekim smislom. Istina, iako kao takva – jedna, može ne biti spoznata ili priznata, ali to ne znači da nije smisleno ili da nije za ljude potrebno da je se barem pokušava spozna(va)ti.

Poniznost ne znači šutjeti i ne boriti se za svoja prava (i ljudska, za sve ljude važeća) nego biti svjestan da kao čovjek svatko od nas ima i svoje granice, dužnosti i mogućnost nadilaženja samoga sebe u duhovnom, a ne u tjelesnom/duševnom koje nije ono jedino što čovjeka čini čovjekom (a kao takvim, na kraju krajeva, i sretnim).

Ponizan čovjek nije čovjek koji se sam ponizuje pred drugima ili umanjuje svoju vrijednost (bilo kao čovjeka bilo kao svoju osobu sa sposobnostima i talentima ili prednostima koje ima po svom karakteru, trudu ili ostvarenjima).

Ponizan čovjek (bio muškarac ili žena) je onaj koji, pa i onda kada poznaje sebe, ne boji se učiti od drugih, imati uzore, primati savjete, slušati tuđa objašnjenja i mišljenja, učiniti ono što sam vidi da je dobro za druge (ili i onda kada mu nije posve jasno – može vidjeti utjecaj koji vrši netko ili nešto što drugi tvrdi). Poniznost se može očitovati i u onoj osobi koja shvaća da su autoriteti u određenim situacijama vrlo potrebni i pravedno ih je poštivati i slušati, a slijedom toga može shvatiti i smisao autoriteta kao takvog ne zbog vladanja ili funkcioniranja u međuljudskim odnosima i poslovima nego i u ljubavi koja od odnosa ne čini tek nešto prisilno ili korisno nego duboko ljudski, humano, plemenito.

Poniznost koja nalazi ljubav u istini dovodi osobe do istinske sreće čovjeka koji se raduje čineći dobro, ne zato što je dobar i ponizan nego zato što je dobro vrijedno u sebi/ po sebi i zato što su drugi vrijedni da im se čini dobro i da iskuse vrijednost činjenja (vršenja) dobra (dobrih djela).

U tom smislu dobro koje se dijeli širi se. U tom smislu je svaki ponizan čovjek i krepostan čovjek, jer će se uvijek iz početka truditi u krepostima svjestan da se za njih mora truditi, svjestan što su to kreposti i kako mogu ostati autentične.

Elena Petrić