Poniznost (IV.)

Poniznost kao kršćanska krepost više je od toga da bude samo jedna (ljudska) krepost. Dok kod kreposti općenito možemo govoriti o stavovima ili činima koji su dobri i koji se čine svjesno i slobodno (rekli bismo iz srca), u proučavanju dubine nekog čovjeka često se poniznost pronalazi u onome što je suprotno oholosti, taštini i umišljenosti (kada ih primjetimo bilo kod ljudi koji kao da imaju pravo kada o sebi misle dobro ali to rade na način koji je smiješan, iritantan ili ponižavajući za drugoga ili samog slušatelja, bilo da se radi o onom očitom umišljaju kada zapravo niti ne postoje realni razlozi da se o nekom činu misli kao o dobrom ili za pohvalu).

Kada govorimo o kršćanskim krepostima onda to znači da ih povezujemo s našim odnosom s Bogom, jer čovjek može biti u odnosu s Bogom, ako to želi. Ako to ne želi ili odbija (kao i priznati njegovo postojanje i Boga kao Boga kako kršćani vjeruju da se objavio i da jest) i dalje može imati neko mišljenje o tome kakav bi odnos s Bogom mogao ili trebao biti.

Zbog toga i ovo promišljanje o autentičnoj kreposti kako je shvaćaju i žele živjeti oni koji se zanimaju za kršćanstvo i Boga koji se objavio kao Presveto Trojstvo. Za govor o toj poniznosti ključno je vjeri kao takvoj (vjeri koja spoznaje istinu) dati nezaobilazno mjesto.

Poniznost tu nije samo vjerovanje kao stav ili stvar razuma i osjećaja, nauka i pobožnosti, prakticiranja religijske prakse, slavljenja liturgije i poznavanja i branjenja dogmi, poslušnosti Kanonskom pravu, crkvenim autoritetima.

Poniznost je praktično, i svakodnevno, potvrđivanje istine da je Bog – Bog, da je dobar i da je izvor dobra, da je sve od njega dobro u svojoj biti i da mi bez njega ne možemo ni biti dobri, ni činiti, niti imati ovo ili ono (dobro). Bez njega ne možemo biti humani, ali možemo se ponašati humano i pripisivati sebi zasluge (koje nemamo bez Božje milosti).

Odgovorni smo za to kako se ponašamo, ali smo odgovorni i za opredjeljenje, za otvorenost vjeri, za otvorenost nečem novom, za – razumsku poniznost i poniznost razuma. Odgovorni smo za sliku o čovjeku pred drugim ljudima koju dajemo svojim vlastitim primjerom.

Odgovorni smo za slavu Božju (jer ono što je istinska slika čovjeka to govori i o tome kakav je Bog koji je čovjeka stvorio – kao što je rekao sv. Irenej: živi čovjek je slava Božja, misleći o tome kako je dobar Bog i kako čovjek može biti dobar ako je u svemu vjeran svome Bogu).

Pripisujmo sebi odgovornost, ali ne kao da nam Bog nije potreban niti kao da nas nije stvorio slobodne. I ne u onoj drugoj krajnosti odbacivanja misli i praktičnog stava kao da Bog ne postoji, kojom opravdavamo svako ono nehumano ponašanje, čin ili navike – mane – jer u pomanjkanju dobrih djela ili njihovoj suprotnosti zapravo niječemo istinu o Bogu kao Dobru. Krajnost je i kada za svoje loše ponašanje ne preuzimamo odgovornost jer odgovornost prebacujemo na druge (i/ili Boga).

Istinu o sebi ili svojem osobnom životu/življenju pred Bogom ne možemo sakriti, ali možemo drugim ljudima sakriti istinu o Bogu, iskrivljavati ispravnu sliku o Bogu, dopustiti da se zaboravi da je sam Bog Istina (o kojoj smo pričali na početku). To ne bi bila poniznost jer ne bi bilo usmjerenje prema Bogu, ne bi bilo borbe oko kreposti, bilo bi možda tek kao još jedan bijeg od stvarnosti.

...

Da, govorimo o Bogu kada govorimo o poniznosti.

(Pogotovo kada govorimo o Kristu. On je Bog postao čovjekom da nas pouči vlastitim primjerima kako biti zaista ponizna srca. U njemu je poniznost ostvarena božansko ljudski. On je omogućio to isto i nama koji smo samo ljudi, i pomaže nam i dalje da budemo posve ljudi i posve njegovi... ponizno u vjeri, nadi i ljubavi.)

Prvi korak prema Bogu jest u poniznosti. Misli koja je otvorena susretu, odnosu (molitvi).

...

Elena Petrić