(Pri)grli!

Veo na vjenčanjima nije kao onaj na ulici. Za šetnju gradom nosi se šal ili marama. Veo na vjenčanju donosi zanosnu čar, i prepušta zanosu svoj početak i kraj.

Šalovi i marame? Traju. Traju kao zaštita (od vjetra i hladnoće) i kao modni detalj.

I još više traju ako služe za retro ili Vintage (ponovnu uporabu).

Ili nove prilagodbe. Preoblikovanja. Izume i prenamjene. U marame za udovice ili bakice. Ili u one bajkerske. Pa u turbane, trake (za kosu) i parea (za tijelo). Ako ih namjerno stavimo u isti koš.

Kako god. Veo može dospjeti u nasljeđe, a može poprimiti i neko novo – značenje.

Bijelo ili crno. Ili crveno.

Osobno, osjećajno, društveno, statusno.

Ili političko. Simbolično i transparentno.

Neumjesno. Ali, za glavnu vijest.

A ono za nošnju, ili za obuzdavanje kose? To je danas manje zanimljivo.

Nije dovoljno feminističko.

Ili ono religijsko, za obuzdavanje duha? To danas slovi fanatično.

U najmanju ruku vrlo maštovito. Ako je potrebno za opravdanje, a ne za očuvanje.

Kao da religijsko mora biti obavijeno velom tajne.

Umjesto da se preispita razlika između tajne organizacije i otajstvene prilike.

Umjesto da se smrtno tijelo zaogrne besmrtnošću kao velom, ili da se sveto otkrije Svetom.

...

Ukoliko se naglasak stavlja na ono humanitarno (pa makar i zbog Rawlsove hipotetske situacije onih koji se nalaze iza vela neznanja), možda će mnogi prestati biti u nepovoljnoj poziciji društvenih nepravdi i društvenih zala. Ali neće se moći ispuniti niti ona pojedinačna niti ona zajednička očekivanja ako će pravdu krojiti tek neka – zemaljska veličina.

A ukoliko se vrijednosti prosuđuju samo postignutom karijerom, ili stalnim zaposlenjem, moguće je da se umnoži tek radno vrijeme ili nagomilaju edukacije za unapređenje.

Moguće je zanemariti ženstvenost kao simbol – žene.

Ali moguće je i prisjetiti se starih vrijednosti.

Moguće je zaviriti u (moderne) klokanice. I u naručje. Žene kao – majke (i muškarca kao oca). I diviti se – djetetu i roditeljima.

Nanovo otkriti vrijednost utrobe žene. I vrijednost – majčinstva.

...

Ako se nakon snivanja o ljubavnim avanturama (i provođenja istih u djelo) probudi oda sna i dijete privine na grudi, žena može postati i majka. Tjelesna i duhovna.

Jer je dijete obgrlila (tijelom) i (s ljubavlju) prihvatila.

Majka koja je (cijelo vrijeme) dostupna i unatoč svemu (dovoljno) posebna. Koja je žena bez srama, straha i očaja.

I onda kada je samohrana.

I onda kada je (samo) – duhovna.

I kada ima i kada nema vlastitog djeteta. Duhovna majka je ona koja je nekog kao svog – primila.

Majka može biti svjesna svih djetetovih potreba, čak i onih nepoznatih društvenim organizacijama, ako se u odgoju ne vodi nekim pomodnim bajkama.

Svijest da je dijete vrijedno da se o njemu brinu čak i oni koji mu nisu ni otac ni majka ne znači da se odgoj prepušta drugima ili da se od drugih (sve) zahtjeva.

Prava ljubav (prema bilo kojem djetetu) je roditeljski zaštitnička i pravedna, odgovorna i nježna, savjesna i trajna.

Ta ljubav – vrijednost neprolazna.

...

Elena Petrić