(Pro)buditi se?

Konflikti i tragedije ljudskih sudbina prezentirane u medijima degutantno i srcedrapajuće izazivaju podijeljena mišljenja. Zapravo, ne mišljenja nego osjećaje. Neke hvata jeza i tjeskoba dok drugi kao da ostaju ravnodušni. (Pišem riječ kao jer nije razvidno koliko čovjek ostaje nedodirnut s vijestima koje naglašavaju zlo.)

Da, zlo se i dalje čini u našem okružju, susjedstvu, društvu (i društvenoj strukturi). Zli čini ili propusti ne obilježavaju samo našu državu ili ovaj naš kontinent, ne obilježavaju samo ovo naše stoljeće. Tragove dobra i zla izbacuju svi slojevi zemlje, a ograđujući ih i bilježeći u notese očekujemo da će sve biti jasno (makar slika govori više nego riječi, bilješke su napomene prevoditelja). Poteškoća se javlja kada se s isječcima barata neoprezno. I – zastrašujuće. Informacije koje nas salijeću i činjenice koje se iznose ne mogu sve obuhvatiti, ne mogu zamijeniti osobno svjedočanstvo (glavnog lika). Vijest koju smo čuli ne može zamijeniti svijest onoga o kome se širi. Etičnost koja proizlazi iz društvene svijesti ćudorednog ponašanja govori na van, što je ponekad u konfliktu s pojedincem koji sluša – unutra – u sebi ili za sebe neki drugi glas.

O kakvoj svijesti je riječ? I, o čijoj (osobnoj) povijesti?

Netko povijest prepričava, netko tumači, a netko proživljava. Netko povijest nastavlja. Svejedno o kome se radi (profesor će vjerojatno prepričavati povijesna razdoblja učenicima, istraživač će pisati znanstvene članke) svi koji su sposobni za empatiju i projekciju (a da se ne zadržavaju na tricama – igrajući se psihologa) dokle god se snalaze u vremenu i prostoru (bez ozbiljnijih demencija) – otkriti će u svjetskoj povijesti i svoju povijest.

Kružno (cikličko) shvaćanje povijesti (koje je bilo karakteristično za stare Grke antičkog doba) ima simpatije onih koji se možda (nesvjesno) boje kraja. Kraja postojanja (svijeta i života). (Krug ovdje ne znači ništa doli stalno ponavljanje, ali ne gradiva nego proživljavanja i preživljavanja). I nije to isključivost grčke teorije (kao drevne zapadne misli), kao niti shvaćanje kozmosa (i kaosa) kao objekta iskustvene ili racionalne spoznaje. Spoznajna teorija (filozofija) dio je svake teološke (teorije o bogu ili Bogu) i posebno naglašena u sustavima mišljenja starih religija Istoka. Danas – popularizirana. Tematika je ista, ali je vrijednosno (moralno) izvedbeno malo drukčije zaokružena. Svjetska i osobna povijest suprotstavljaju se religijskim pojmovima koji nisu samo literarna ostavština nego i društvena (moralna) kritika. Ukoliko, baveći se filozofijom, naiđemo na slikovito (Platonovo!) uspoređivanje duše u čovjeku i društvenih uređenja u državi vrlo je lako moguće da u slikama vladara zamislimo konkretne (povijesne) ličnosti kao i (psihološke) profile ličnosti roditelja, učitelja, profesora (i svoje malenkosti – ako je malenkost moguće u sebi prepoznati). I ukoliko se pozabavimo komparacijom (svih zapisa prošlosti), privući će nas vizije seobe naroda i duša koje prolaze kroz reinkarnaciju. Za privlačnost religijskih slika nisu potrebna objašnjenja psihologije. Osim ako se ne sudarimo s izazovima suvremene patologije (i svestrane inkulturacije). U danom trenutku – sigurno ćemo naići na riječi (ili korijen riječi!) koje se kose s našim vokabularom – sudaranjem s nekom tuđicom ili posuđenicom čitljive (i prepotentne) zamjene.

Linearno shvaćanje povijesti još je jedan koncept doživljavanja vremena. Ne naglašava ponavljanje već napredak. No i takav progresivni kontinuitet još ne postavlja granice, može se širiti u nedogled i jaz (materijalističke ili idealističke) zapadnjačke utopije. Nakon spisa Hegela, Marxa i Nietzschea te ravnodušnosti naspram (teleologije) svrhovitosti tehnoloških izuma brzim korakom želi preskočiti svaku bol duše koja se javlja kad naiđe na nuspojave. Malodušnost (ili bezdušnost) viče: „sad ili nikad!“, „sve ili ništa!“ (ili „sad – sve!“, „nikad – ništa!“). Niti Hegel niti Marx nisu dočekali kraj povijesti nego krajnost (svoje) povijesne zacrtanosti. Nietzscheov proglas brisanja konceptualnosti probudio je tek Gilgameševo otkriće bolnog krika strahote ništavnosti. Svjesnost (da nešto nedostaje) nema moć prekida agonije.

Za jedan završetak (hit‒)priče potrebne su prezentacije različitih verzija. Ne mora na zadnjoj stranici pisati priča se nastavlja...

Konflikti se ne razrješuju tamo gdje na kraju stoji (osamljena) filozofija.

Konflikti vode u tragediju kada kulturni pluralizam izmiče dijalogu.

Konflikti se prevladavaju ne kroz neku određenu strategiju nego kroz svjesnu moralnu obnovu. Ukoliko nije onemogućen duhovni prosperitet. Moralni kodeks. Red nereda u svijetu. Smisao povijesti. I smisleni govor o vlastitoj ‒ savjesti.

Kao što je Kant ostao zadivljen zvjezdanim nebom i moralnim zakonom koji je nosio u sebi – dužnost može pozvati na put posvješćivanja i odgoja moralnosti. Ako se nakon svjetskih blokova ne zadržimo na zvjezdanoj prašini ili zemljinoj kori. Samosvijest ne mora biti u (emocionalnoj) suhoći ili samoći, (socijalnoj) pripomoći ili (radnoj) nesposobnosti. S.O.S. se može zaprimiti. Odgovor netko ipak nalazi.

Što (ili tko) može umiriti (naše) savjesti?

...

Elena Petrić (Iz ciklusa „Feminizam. I što onda?“)