Radost (I)

Pokušajmo u trenutku kada smo doma, i u ovim danima kada su gotovo svi doma, vidjeti aktualnost potrebe za govorom o radosti. Potrebe življenja radosti kao istinske kršćanske kreposti.

Krepost je potreb(n)a.

Kako bismo živjeli istinski kao istiniti kršćani trudimo se živjeti kreposno. A kako bismo se stalno iznova trudili živjeti i rasti u kreposnom kršćanskom životu, najbolje je da poseban trud u duhu Evanđelja posvetimo jednoj po jednoj kreposti. Borba s jednom manom, i s tim vezana borba za jednu krepost pomaže nam da živimo budni i pozorni za stalnu borbu sa svojim manama i neprekidan trud oko svih kreposti. Ipak, ograničenje borbe u jednoj stvari pomaže nam da živimo u poniznosti, još konkretnije, da živimo u istini – jer poniznost znači poznavati sebe dovoljno da imamo ispravnu sliku o sebi, da znamo koje su naše mane (koja je naša glavna mana) i koje su naše dobre strane. Poniznost je temelj svih kreposti u tom smislu što u istini koju otkrivamo i o Bogu i o sebi nalazimo poticaj da se stalno borimo, da ne zaboravimo kako su kreposti važne i kako se ne borimo u njima da bismo mi bili bolji i time bili umišljeni nego kako bi se Bog proslavio po našim kreposnim djelima.

Zapitajmo se danas: želimo li mi biti perfekcionisti ili sveti?

Perfekcionizam može otići tako daleko da iskrivi našu sliku o sebi odnosno da izgubimo iz vida da je važan Božji pogled na nas, pogled Božje ljubavi. To je ljubav koja ne traži od nas ništa (nešto!) što ne možemo dati. Bog želi da mi sve što dajemo – želimo njemu dati (prvo za njega). I onda ćemo moći davati velikodušno, moći ćemo ispravno gledati na same sebe – s ljubavlju, a ne s nerealnim očekivanjima.

...

O kreposti radosti što novo reći? Vjerojatno ne puno toga.

O radosti pokušajmo misliti i govoriti ono što nam time pomaže moliti – razgovarati s Bogom, u Božjoj prisutnosti odlučiti se za konkretan plan borbe u sljedećim danima - boriti se protiv tuge, a za radost i radosno slavljenje Boga.

Radost je jedna od posljedica življenja ostalih kreposti. Radost proizlazi iz vjere, nade i ljubavi prema Bogu, te njezino prakticiranje zahtijeva od nas da istovremeno pazimo na to kakve su vjera, nada i ljubav u nama. Pazimo kako ih živimo i kroz osobni molitveni odnos s Bogom kao i kroz odnose s drugima u kojima bi se taj odnos mogao vrlo vjerno odražavati. To znači da u vlastitom (tjednom ili dnevnom) ispitu savjesti tražimo u kojim molitvenim trenucima smo imali radost ili je nismo imali, koliko često smo je imali i kolikim intenzitetom. Također se upitajmo u kojim situacijama (znači i odnosima s drugima i u poslovima koje smo radili) kada, kako i koliko smo bili radosni i u toj radosti zarazni.

Pitajmo se ne zbog toga da bismo istraživali psihičke ili tjelesne uzroke nego pokušajmo tražiti duhovne razloge ili korijene onoga što smo o sebi otkrili.

Da bismo ispravno shvatili potrebu borbe protiv tuge trebamo shvatiti što je tu suprotno, o kakvom odnosu suprotnosti radosti i tuge se radi. Ukratko, radi se o isključivoj suprotnosti a ne o miješanju osjećaja ili o supostojanju u našim dušama (i našim danima).

Riječ je o tome da postoji tuga koja nastaje zbog našeg pretjeranog bavljenja sobom, a zbog zaboravljanja na Boga. Dakle, tuga zbog manjka radosti vjere, tuga zbog nedostatka vjere (pa makar i mislili da smo kreposni, ako ne mislimo na Boga – vjera nam se može poljuljati, izgubiti, prestati postojati za nas kao krepost).

Postoji i tuga koja nastaje zbog situacija u kojima nismo mi (više-manje) uzrok vlastitom nedostatku radosti i vjere, ali naš stav prihvaćanja ili pristanka na tugu opet daje više mjesta u našim mislima i osjećajima nama samima nego Bogu (i tada će povrijediti vjeru, nadu ili ljubav prema Bogu u njihovom začetku).

Prepuštanje tuzi u tom smislu vodilo bi nas poput grešne prigode u ono što nas udaljuje od Boga i bližnjih, a zapravo i od nas samih. Jer ponekad čovjek kao da nije svoj kada je prepušten bilo kojoj strasti. Prepustiti se nekoj strasti najlakši je način da se zapostavi obavljanje neke dužnosti ili propusti učiniti neko dobro djelo drugome. Osjećaji po sebi nisu niti dobri niti loši već naše odluke koje donosimo i stvari koje radimo. Tuga može biti povod za učiniti nešto loše, ali kao i druge strasti, nije nam po sebi opravdanje. To isto vrijedi i za osjećaj radosti. Ukoliko su osjećaji impulzivni (prelaze u strasti i energično izražavanje) – mogu isključiti dobro djelovanje te ono „ne činiti dobro“ pretvaraju u propust (a propuštanje dobrog djelovanja prepušta djelovanje onome što je suprotno dobru).

...

Promišljajmo ipak manje o osjećajima a više o odluci da ćemo se boriti protiv tuge, ali ne u onome na što ne možemo utjecati (kao što je osjećaj) ili pod bilo koju cijenu.

Ponekad je ono što se naziva tugom zapravo bol, nevolja, patnja – koje na koncu prihvaćamo iz ljubavi. Jasnije će biti ako takvo stanje nazovemo duhovnim čišćenjem ili pokorom ili zadovoljštinom, koja već po svojem usmjerenju i darivanju postaje suotkupljenje – molitva (zajedništvo s Bogom). Ali kao takva usmjerenost i dar nije otužno stanje nego je prije utjeha u boli.

Tko pristane prikazati Bogu neku svoju bol ili protivštinu ili poteškoću i ako se sam odluči na neko odricanje koje je već po sebi jedna patnja – taj kroz svoje zajedništvo s Bogom ne može upasti u napast tuge koja dovodi do nasilja, očaja ili sličnog (što je po sebi loše). Takva pokora ili mrtvljenje ostavljaju u srcu mjesto za Boga i duše jer su pretrpljeni ili učinjeni iz ljubavi te ostavljaju onu radost koja je radost Božje blizine, općinstva svetih i Božjom milošću ostvarenih zasluga.

Božjom milošću ostvarene zasluge nisu perfektne kreposti (perfekcionista) već svetost (kršćanskog života).

...

Elena Petrić