Slobodno (je) iznenaditi se...

Kao kulturni pokret u Europi (krajem XVII. i tijekom XVIII. stoljeća), prosvjetiteljstvo je zapamćeno po (književnom i filozofskom) preispitivanju ispravnosti tadašnjeg društvenog poretka i shvaćanja čovječnosti. Nije bio niti prvi niti zadnji kulturni pokret koji je kroz filozofske misli (teoriju) izvršio svoju ideološku promjenu na mentalitet ljudi od toga vremena naovamo. Za nas ovdje potreba spomena nije u povijesnom pregledu nego u upotrebi (sličnosti) naziva s temom prosvjete, prosvjećivanja i – prosvjetljenja.

Prosvjeta i prosvjećivanje se povezuju uvjerenjem da čovjek učenjem (od drugih, ali i – pomoću naučenog od drugih – vlastitim znanstvenim radom) može spoznavati (istinite činjenice). Prosvjetljenje je pak tema (za sebe) od prethodnog izdvojena zbog svog religijskog prizvuka. Prosvjetljenje se tiče događaja u kojima su pojedinci spoznali nešto bez tuđeg i bez vlastitog (znanstvenog) rada, na način o kojem bi filozofija rekla da se radi o neposrednim ili intuitivnim uvidima (bez logičkih analiza i bez eksperimentiranja znanstvenim primjenjivim metodama).

Spoznate znanstvene činjenice (kroz svoju uporabnu znanstvenu vrijednost) oblikuju i smislenu teoriju ili tezu koju je moguće uvrstiti i u teoriju o vlastitom životnom smislu. Tako i spoznaja dobivena prosvjetljenjem važna je (vremenski prvotno) za osobu kojoj se dogodila i, preko otkrivenog smisla vlastitog života, vezana uz životni smisao mnogih kojima će ta poruka smisla biti prenesena.

...

Na prvi pogled moglo bi se činiti da je razlika samo u načinu spoznaje ili u prenošenju spoznatoga (dakle, u znanstvenoj provjerljivosti i racionalno potvrđenim obrazloženjima). Ali (također znanstvena – psihološka – činjenica bila bi u opisivanju onoga tko je nešto naučio ili shvatio) opis svijeta bi se u svojim razgranatim sadržajnim i ideološkim pretenzijama u različitim verzijama (već prema opisivačima) mogao mijenjati paralelno s (ne)uvjerljivošću bilo kojih spoznajnih uvida.

S obzirom na religijske znanosti, ali i općeljudsko iskustvo znanstvenih (i filozofskih) proturječnosti – danas se često ne razlikuje podijele kriterija (što je uopće znanstveno, ali i to – je li uopće važno znati ili preferirati ono što je samo znanstveno).

Nešto je potrebno za smislenost govora, i nešto više potrebno je za zadovoljavajuće objašnjenje smisla o kojem se govori.

Pokušajmo pojednostaviti. Nevezano uz proces (trajanje i način mišljenja) i nevezano uz korisnost ili rječitost (naknadnih prenošenja onog promišljenog) – neki događaj kao iskustvo mijenja dotičnog iznutra (u njegovoj misli), pa pomisao postaje smisao; smisleno za njega. U takvoj smislenosti i u jasnoći zaključka (neke prije ili kasnije, duže ili kraće misaone aktivnosti ili pasivnosti intuitivnog trenutka svijesti, neposrednosti doživljaja) čovjek postaje uvjeren u to da je njegova misao istinita.

Pokušajmo ponoviti. Prosvjetljenje je ono što se dogodi čovjeku kada spozna nešto što mu je do tog trenutka bila tek nepoznanica, ali mu od tog trenutka postaje životno važna sugestija – misao vodilja (nekog budućeg djelovanja). Ali prosvjetljenje, za razliku od svjesne usmjerenosti nekog (istovremeno i misaonog i praktičnog) znanstvenog djelovanja (ili istraživanja), može se referirati i na nešto što nije uopće očekivano u razumskim ili osjećajnim granicama. Zapravo, za prosvjetljenje je presudna upravo smislenost povezivanja (u jednom jedinom trenutku) iznenađujućih i do tad nepovezanih misli kojima se otkriva kao istiniti posve novi opis (bilo kojeg dijela) stvarnosti. Stanje u kojem čovjek otkriva novi ili dukčiji smisao tog stanja u odnosu prema svemu (ili bilo čemu) što je do tada mislio da je nemoguće vrednovati kao istinito. I tako nemoguće stanje postaje navlastito – moguće i stvarno.

I misli o istom nisu više iste misli.

...

Elena Petrić