Slobodno (je) ljubiti...

Pokora je dio procesa obraćenja. Poniženje u spoznaji nedostatnosti vlastitih misli i pokornosti novoj koja ju vodi k prosvjetljenju pokazuje da je pokora kao iskustvo neodvojiva od obraćenja. Ipak, pokora može biti dio koji prethodi ili slijedi dio procesa. Svjesna pokora može potaknuti ili ubrzati taj proces.

Kakav je to poziv na obraćenje i pokoru? Što drugo nego poticaj, prilika za svjesno i savjesno djelovanje (ne samo uvriježeno moralno djelovanje, nego i dosljedno napredovanje u tome kao i u preuzimanju odgovornosti), prihvaćanje odgovornosti (i za ono za što jesmo kao i za ono za što nismo neposredno odgovorni).

Prihvatiti učiniti nešto kao pokoru ili odazvati se pozivu na pokoru znači priznati vlastitu i zajedničku odgovornost (za sebe i za druge).

Pokora, za razliku od boli obraćenja preobrazbe misli, bol je priznavanja suodgovornosti (u mislima i djelima). Podrazumijeva pokornost kao poslušati (izvršiti) neki nalog, kao i shvatiti (spoznati) zašto to učiniti (priznati mu smislenost). To dvoje ne mora biti vremenski istovjetno, ali ukoliko će se istovremeno odvijati već će biti dio prethodno opisanog obraćenja. Također podrazumijeva čine iz vlastite pobude koje prati neka vrsta patnje, s nakanom da se time postigne neko dobro (za sebe ili za druge).

Ljudi pretežno mogu shvatiti motiv pokore kao pojam čina ljubavi prema bližnjima koja u određenim situacijama znači odreći se nečega da bi drugi to imao, ili pretrpjeti nešto kako bi se drugog poštedjelo. Ako se ide i dalje u nabrajanju, pokoru čini i sve ono što daje neku zadovoljštinu (kao što se u kaznenom postupku može odrediti neku naknadu za prekršaj ili kazneno djelo). Ono što pokoru čini pokornošću Bogu (i time istini), uz svijest da smo ljudi i da živimo zajedno kao čovječanstvo, znači i spoznaju da smo zbog Božje volje ljudi i da kao ljudi možemo prenijeti tu spoznaju i svijest onima koji ih (još) nemaju.

Pokora učinjena za Boga podrazumijeva vjeru da Bog jedini može dovesti u potpuni red naše misli i djela (kao i sve događaje u svijetu).

To što se dogodilo jednom pojedincu mogu iskusiti i drugi (bilo u suosjećanju bilo samo u misaonoj predodžbi ili mašti). Ukoliko je bol bila dio obraćenja jedne osobe koja zbog svoje ljudske slabosti i nemoći nije znala istinu o Bogu i sebi, svaka bol može postati prilika za obraćenje ili produbljivanje istine (ili učvršćivanje u njoj).

Pokora obuhvaća čitav niz vanjskih i nutarnjih čina koje pojedinac može činiti, osjećati i misliti. Zapravo, obuhvaća koncept po kojem se u životu može slobodno i smisleno nešto pretrpjeti (jer patnju kao stanje negativnih osjećaja nemoguće je kroz život ne iskusiti, ali ako ih prate negativni moralni osjećaji mogu onemogućiti spoznaju smisla upravo te patnje i mogu dovesti do odbacivanja smisla cjelokupnog života). Slobodno i smisleno će se odnositi na to da određene događaje koji nas bole možemo prihvatiti na način da iz njih izvučemo ono pozitivno (za sebe ili za druge).

U duhovnoj povezanosti s Bogom, kroz pokoru (koja ne ugrožava dostojanstvo života niti ga zaboravlja), čovjek može ljubiti više.

Ljubav podrazumijeva dobro djelo učiniti drugome u spremnosti da pretrpimo i nešto što nije dobro za nas. Zapravo se radi o odabiru dobra veće vrijednosti, ukoliko uistinu vrijede kao dobra za koje vrijedi živjeti. Ukoliko se misli na drugoga unatoč svojoj patnji, može se dostojanstveno patiti – može se spoznati što znači ljubiti. I to imati za cilj (pokorničkih djela) znači osmisliti i usmjeriti svoj život na mogućnost promjene/prijelaza/obraćenja i mogućnost ljubavi prema Bogu i drugima (ljubavi plodne dobrim djelima).

Ponekad jedno dobro za sebe (ili druge) podredimo nekom većem dobru, pa makar nam to donijelo tjelesnu bol ili duševnu patnju – pokaže se kao jedini način da spoznamo ono što vrijedi više, što je bolje za nas (ili druge). Jedna ugodna misao o lijepim stvarima može vrijediti više od ugodnog zalogaja. Užitak zbog spoznate istine (koji ostaje trajno prisutan u mislima kao duhovna stvarnost) može premašiti bilo koji tjelesni užitak koji (ma koliko bio dug ili ponovljiv) je ovisan o vanjskim i fizičkim okolnostima (koje su kao takve promjenjive i nestalne).

Makar kao ljudi ne možemo otkloniti iz svog života niti osjete niti osjećaje niti moralne prosudbe (kao niti neizvjesnost oko toga što će biti s nama kada ovaj život prođe), možemo barem pokušati proučiti vrijedi li nešto manje ili više.

...

Bol je nešto što nije dobro u sebi, ali može to dobro postati kada se prizna da može donijeti koristi, ako ne u vječnom onda u ovom prolaznom životu (npr. kroz plemenitost i humanost onih koji su svoju vremenitu patnju iskoristili za djela umjetnosti, znanosti; jer su je svojim kreativnim, fizičkim ili/i intelektualnim snagama nadišli, tj. okrenuli na dobro).

Poziv na pokoru posvješćuje da svi ljudi (nekad i u nečem) pate i da čovjek može pristati na patnju i ostati čovječan i pozitivnih moralnih osjećaja (unatoč jačini i dugotrajnosti trpljenja, tuđoj ili vlastitoj odgovornosti kao uzroku trpljenja, pa i nemogućnosti shvaćanja posve zadovoljavajućeg objašnjenja smisla patnje).

Opet se vraćamo na važnost osmišljavanja života i (nezaobilazne) patnje. Smisao izjednačuje svrhu i razlog. To još nije novost vjere.

Ono što jest tajna vjere jest – otajstvo molitve.

Pokora može biti izraz ljubavi prema Bogu.

Kao čin izbora (odabira vrijednosti) postaje (nadnaravni) čin kojim čovjek – ljubi i moli.

Molitva je sve što se (želi i nakani učiniti, kao i sve ono što se) čini za Boga kao Drugoga (i u zajedništvu s njim). U kršćanskoj tradiciji za to se kaže da se nešto može Bogu prikazivati.

Poziv na obraćenje i pokoru je poziv na nadnaravni život kojim naravni ljudski život trpi stanovitu promjenu.

S vjerom da će ta promjena biti dobro za sve, ljudi se mogu i duhovno trpljenjem (i trapljenjem) okoristiti.

...

Elena Petrić