Slobodno (je) opredijeliti se...

Prvi korak (i zaplet) u ovome razmišljanju vezan je uz temu obraćenja. Ljudi koji se smatraju obraćenicima na vjeru (kada se izjašnjavaju kao vjernici kojima je biti vjernik znak prihvaćenosti sustava nauka/učenja neke – najčešće institucionalno oblikovane – vjere/religije) kažu da je obraćenje za njih bilo kao prijelaz, prijelaz koji je duhovan (posve egzistencijalan, vezan uz nutarnju preobrazbu njihove duhovnosti koja se očituje i izvanjskom promjenom ponašanja kao moralnog ili humanog).

Bez navođenja povijesnih primjera, pokušajmo uočiti potrebe i (psihološke) promjene obraćenika koji mijenjaju i mentalitet društva (poticanjem promjena drugih pojedinaca).

...

Državne i svjetske politike provode sustavne kontrole i mjere zaštita. Rečeno vrlo općenito. Postojanje pojedinačne države kao takve znači njezinu zakonodavnu i izvršnu vlast (naravno, i sudsku) po kojoj se ograničava i (pre)usmjeruje život (i svako djelo kao svjesna djelatnost) čovjeka (koji je njezin dio). S obzirom na promišljanje o moralu, nije teško iskusiti u (su)životu unutar neke zajednice (kako one građanske tako i državne...) da je sva zakonska regulacija ono što nema moć reguliranja nutarnjih osjećaja, stavova i misli (nutrine) pojedinačne osobe.

Mnoge stvari utječu na izvanjsko ponašanje dotičnog pojedinca, kao što i mnoge (od njih) utječu na nutarnje poglede kao shvaćanja (odgoj i obrazovanje). Ipak, na sve što vrši utjecaj na čovjeka – sam čovjek nije posve nemoćan (moćan je po moći koju ima kao čovjek, a onda i kao konkretan pojedinac). Čovjek nije samo u moći nekako reagirati (što znamo iz vlastitog iskustva kao i iz psihologije) nego je u moći/mogućnosti odlučiti kako se prema izvanjskom postaviti (čak i kada to ne uspije izvršiti).

Ključ našeg promišljanja nije stav koji čovjek u nekom trenutku svoga života zauzima nego mogućnost spoznaje sveobuhvatnog smisla života (i posljedično zauzimanje nekog stava naspram tog smisla).

Ključna je spoznaja istinitosti vlastitih misli s obzirom na istinu koja se želi spoznati kao istina koja vrijedi (za sve).

U tom kontekstu smisao vlastitog života nerazdvojiv je s istinom vrijednosti (toliko puta već spomenutog dostojanstva) života kao takvog i istine kao objektivne istine koja se može spoznati i koja se može priopćiti (ako npr. dvije osobe nešto pojedinačno spoznaju, mogu to jedno drugome saopćiti i mogu jedno pomoću drugoga to vrednovati kao istinito, tj. podvrgnuti vrednovanju i kritici).

Ukoliko čovjek ne dolazi vlastitim moćima do jasnoće da je moguće spoznati takvu istinu – za njega će tu koraci prestati (te će ostati ili nepokretan ili će se okrenuti tuđim moćima).

...

Oni koji će (moćno) spoznati istinu kao vrijednost po sebi, pokušati će tretirati je kao (pravu) spoznaju (makar i kao nepotpunu ili otajstvenu). Intelektualnim poštenjem čovjek može biti ponizan na način da misli na to da možda nešto (još) ipak nije spoznao ili da nešto nije istinito od onoga što iskreno misli da je (već) spoznao. Misliti ne znači isto što i spoznati, kao što i spoznati prije tuđe pomoći vrednovanja (na način poput gore spomenutoga) ne mora značiti konačnu spoznaju. Sigurnost ili nesigurnost spoznaje može biti rezultat filozofskog promišljanja, ali može biti i posljedica vjere (ili njezinog pomanjkanja).

Filozofija se u svom istraživanju služi rezultatima svih drugih znanosti i područja ljudskih istraživanja.

U govoru o povezanosti čovjeka kao spoznajnog subjekta i kao moralnog aktera u ovom pisanju povezati ćemo i govor religijske znanosti kao kritike religije. Zapravo, preko religijske problematike pokušati ćemo primijeniti sociološki, psihološki i filozofski govor kao i govor (sustavne) teologije. Na religijske pojmove možemo se obazirati putem kritike institucionalnosti, obreda ili praksi, etike ili moralnosti, religioznosti ili mističnosti. Sve to nije ništa drugo nego perspektiva ljudske naravne spoznatljivosti. Ukoliko ne predstavlja (psihički) problem da se poslužimo filozofijom i naravnom spoznajom – za istraživanje i razvoj proučavanja čovjeka – odlučiti ćemo se (prije ili poslije) i za prestanak samodostatnog filozofiranja.

...

Ukoliko nam sve prethodno bude dovoljno da nam opravda početnu misao i govor o mogućnosti spoznaje nadnaravne dimenzije čovjeka (također i o mogućnosti opravdanja potrebe teološkog govora) – napraviti ćemo najbliži korak prema nadnaravnom (onostranom ili transcendentnom) izboru (smisla) i donošenju odluke prihvaćanja ili odbijanja ove ili one vjeroispovijesti (kao svoje vlastite).

Vjeroispovijest će postati (ukoliko ostanemo u intelektualnom poštenju) izvor nepresušnog vrela kritike autentičnosti spoznaje Boga (ukoliko nije tek spoznatljiv Bog nego i već spoznati, ljudima objavljen Bog).

Možda nakon te kritike bude manje nesigurnosti a više povjerenja.

Možda će biti vjera koja nije (i ne može biti) filozofija (niti tzv. filozofska vjera).

...

Elena Petrić