Slobodno (je) plakati...

Ponekad se ljudi osjećaju dobro (tj. zadovoljno, ugodno, sretno) duševno, tjelesno, duhovno. Ponekad je taj osjećaj nedovoljan da bi čovjeka potaknuo na neko dobro moralno djelo. Ponekad se osjećaj mijenja nakon razumskog uvida u razloge koji su ga izazvali (npr. kada razgovaramo s nekim u ljutnji, istovremeno se ljutnja može smiriti za vrijeme razgovora kao što se može na kraju razgovora posve izgubiti – jer se razgovorom spozna da razlozi za ljutnju zapravo nisu bili ispravno shvaćeni, tj, nije bilo razloga za ljutnju ili se voljno želi unatoč razlozima smiriti ljutnju razmišljajući o tome kakve posljedice bi mogla izazvati ako se kao osjećaj intenzivira kroz daljnji razgovor ili čak kroz neka nerazumna djela bilo koje vrste nasilja).

Moralni osjećaji mogu pratiti moralne čine (npr. osjećaj žalosti jer smo uvrijedili nekoga koga nismo htjeli uvrijediti, a uvrijedili smo zbog vlastite nemarnosti ili impulzivne ljutnje). Moralni osjećaj može pratiti moralne čine (ili propuste) kao pozitivan osjećaj (zbog čina u skladu s uvjerenjem o njegovoj moralnoj ispravnosti) ili kao negativan osjećaj (zbog neusklađenosti uvjerenja o ispravnosti i samog djelovanja). Zbog toga mnogi etičari govore o savjesti (unutarnjem principu moralnog djelovanja). Savjest se može odgojiti, tj. savjest se oblikuje izvanjskim utjecajima koji (zajedno s kritičkim duhom i snagom vlastite volje) pomažu ili odmažu mogućnost moralnog osjećanja. Zbog toga ona izvanjska (spomenuta državna ili općenito zakonska) regulacija postoji kao primjer učenja ljudskosti ili čovječnosti (svih onih koji odgajaju i obrazuju).

Etika tako (ukoliko se odgoj izvana nastavi samoodgojem) uređuje misli, tj. pomaže prije svega misliti o moralnosti (o zakonima moralnosti te prema njima konkretne moralne čine shvaćati i htjeti činiti). U tom smislu će za moralno djelovanje biti važni moralni osjećaji ukoliko su i stavovi (nakane djelovanja).

Savjest može utjecati na dosljednost misli, ali i na promjene moralnog ponašanja.

...

Prosvjetljenje je rezultat jednog razumskog uvida, i makar taj uvid ne dolazi nužno nakon razmišljanja o vlastitim osjećajima, osjećaji koji ga prate povezani su stavom ponosa. Kao što znanstvenik nakon nekog izuma prenosi na druge barem jedan dio vlastitog ushita, tako i onaj koji otkrije vjersku istinu (o Bogu ili o sebi u odnosu na Boga) oduševljeno pamti trenutke koji su prethodili (ili uslijedili) tom otkrivenju.

Makar se riječi prosvjetljenje i obraćenje često poistovjećuju, ovdje ćemo naglasiti jednu razliku. Obraćenje je događaj u kojem se čovjek ne osjeća dobro.

Obraćenje prati neka vrsta boli, patnje; trpljenja.

I ne radi se o jednom trenutku, nego o duljem vremenskom razdoblju.

Obraćenje je proces spoznaje nereda misli o smislu života kojim se misli dovode u red. Smisao života otkriva se u tim nanovo uređenim mislima (i u smanjenom intenzitetu osjećanja). U kršćanstvu (koje Objavu Božju otkriva u Svetom pismu) obraćenje je isključivo obraćenje čovjeka u odnosu prema Bogu (i kao takvo tiče se pameti i srca – čime svetopisamsko značenje opisuje ne samo fizički nego duhovni/moralni osjećaj, voljni stav koji proizlazi nakon razumijevanja razumom).

Obraćenjem se kroz (moralni) osjećaj odbacuju dotadašnji (moralni i vjerski) stavovi kao neutemeljeni, neistiniti. U obraćenju se iste misli o istim događajima mijenjaju spoznajom razloga (kao motiva vlastite volje) i odgovornosti (kao uzročno-posljedičnih odnosa na koje smo i sami utjecali).

Obraćenje oslobađa od misli koje se pokazuju neusklađenim, mijenjajući osobu u onome u čemu je mislila da se ne može promijeniti. Obraćenje mijenja osobu u onome što smatra nepromjenjivim i nepoželjnim te se u tom stanju osjeća kao da gubi ono što ju čini autentičnom i dostojnom (uopće misliti i osjećati).

Obraćenje dovodi do pozitivnih osjećaja preko osjećaja poniženja zbog spoznaje nemoći vlastitim snagama doći do presudne istine o sebi i svekolikoj stvarnosti (svijeta i Boga). Obraćenje je proces koji završava prosvjetljenjem. Poniženje se mijenja (preobražava) u ponos u onom trenutku kada se prihvati kako pamet i srce nisu dovoljni da čovjek bude potpuni/cjeloviti/odgovorni čovjek, a da se istovremno prihvati i ono što se nudi kao tuđa pomoć.

Obraćenje podrazumijeva pripustiti i prihvatiti tuđu misao kao dar, kao nadopunu. Božju misao.

Obratiti se može samo onda kada čovjek traži razloge u (svom) poniženju, boli i nemiru. Obratiti će se samo onaj koji konačni odgovor traži u odnosu na Boga i moli pomoć za pristup tome odnosu, i koji se ne zadovoljava na svom odgovoru.

Obraćenje se može dogoditi i više puta u životu, ovisno o prosvjetljenju s kojim rezultira (spoznaji određene istine vjere) i nakani traženja (želje za spoznajom). Može se dogoditi i samo jedno prosvjetljenje kao posljedica dugotrajnog procesa obraćenja. Već prema jačini iskustva, duljini trajanja, količini spoznaja – događaji će se razlikovati od čovjeka do čovjeka. Točnije, potreba obraćenja veća je i jača kod onih koji misle da znaju sve što trebaju znati, a može se dogoditi tek kada shvate da to nije baš tako.

Posljedica obraćenja je novi integritet osobe koji je kroz protivljenje volje i prividnu nelogičnost razuma na koncu prihvatila zbog smislenosti jasnoće novog opisa uloge koju ima u životu darovanom od Boga. Rezultat u odnosu na Boga je posebna vrsta zahvalnosti, zahvalnosti što nismo više u zabludi.

Poniznost i ponos istovremeno čine dostojnim suze koje isplače čovjek dok osjeća da je (napokon) u susretu s Bogom – spoznao Istinu. Nakon obraćenja (i obraćanja) Bogu više ne želi biti u onom stavu u kojem je bio prije obraćenja, i ne može prestati misliti na Boga i ono što mu se dogodilo.

...

Elena Petrić