Slobodno (je) prihvatiti...

I onda kada nadošle misli čovjeka usrećuju, sam čovjek koji kaže da je prosvjetljen, zapravo (mislima i riječima) opravdava neku svoju odluku, čin ili (životnu) promjenu. Ako se radi o religioznoj (životnoj) usmjerenosti promjena će obuhvaćati gotovo sva područja interesa tog čovjeka (ili će on radikalno napustiti neke ili sve zemaljske djelatnosti).

Možemo to nazvati produhovljenim ponašanjem ili prijelaznom fazom života. Mnogi (sada) religiozni ljudi to nisu prije bili, mnogi religiozni ljudi nisu prije bili tako (ovako kao sada) religiozni. I svoje prosvjetljenje pamte kao presudan korak ili korak naprijed u (ovoj ili onoj) religiji ili vjeri.

Ipak, i filozofija i religija i vjera mogu se ticati nekog uvjerenja o stvarnosti. Subjektivno i objektivno (uvjerenje) kao takvo može se razdvojiti, a može se i spojiti (i uzajamno nadopunjavati). Religija će pozornost i temelj misli i ponašanja pridavati jednoj moći (svetog, transcendentnog ili božanskog principa) koja postoji s obzirom na čovjeka. A čovjek će se naspram tog ponašati religiozno i moralno (pa u religijsko spada i ono nadnaravno/mistično i ono naravno/filozofsko).

Vjera (kakvu u ovom tekstu predstavljamo) se tiče religijskog i filozofskog. Vjera kao spoznaja Boga i kao povjerenje u božansku Osobu, te vjera kao sustav vjerovanja po kojem se odvija svakodnevni život odnosa s Bogom i drugim ljudima.

Vjera je tako sveobuhvatni sustav spoznaja objave Božje prema kojoj (prema kome, tj. Bogu) čovjek (kroz subjektivnu i objektivnu dimenziju povjerenja i povjeravanja sebe i drugih tom spoznatom Bogu) prihvaća zalaganje usklađivanja svih duhovnih moći (uključno s vlastitim tjelesnim i duševnim moćima) cjelokupnog svog životnog vijeka i cjelokupne ljudske povijesti.

Ta vjera prelazi vremenske i prostorne granice čovječanstva kao i čovjeku vlastite (tjelesne/duševne) ograničenosti/nemoći. Duhovnost pojedinaca tiče se duhovnosti svih koji kroz vjeru (u teoriji i praksi životnog djelovanja) odgovaraju na (filozofska) moralna, religiozna (svoja i tuđa) iskustva i pitanja. Životom u skladu s vjerom odgovaraju Bogu s kojim žele biti u osobnom odnosu (cjelovitim obuhvaćanjem onog konstutivnog koje se nalazi u općenitom shvaćanju pojmova religijskog i filozofskog karaktera).

Temelj ili princip vjere kao duhovne stvarnosti/stanja razlikuje se od bilo kojeg znanstvenog ili intuitivnog, duhovnog ili tajnovitog znanja. Temelj jest Objava Boga koja se univerzalno tiče čitavog svijeta i svakog pojedinog čovjeka.

Naime, ljudi mogu prihvaćati u svom životu neku vjeru samo određeno vrijeme ili na način prihvaćanja tek jednog njezinog dijela etike ili filozofskog (misaonog) ideala.

Također, može se naspram toga prihvatiti ideja istinitosti Boga i njegovog (nadnaravnog/svetog) života ili svetosti (transcendencije) kao dostojanstva u sebi i djelovanja iz sebe.

Čovjek se može izjašnjavati kao vjernik kada prihvaća istinitim tek jedan dio objave Božje (biti i svetosti) o kojoj vjera naučava. Ali čovjek može i težiti za tim da cjelovito živi vjeru u svim njezinim dijelovima (očitovanjima). Kako bilo, vjera će u sebi imati i misli/riječi spoznanja istovremeno sa zahtjevom dosljednosti koja kroz te spoznaje čovjeka oblikuje kao čovjeka vjernika (koji živi principijelno kao vjernik – i prema principima koji su istine vjere i time istine o Bogu, svijetu i čovjeku).

Za vjernika biti vjernik je princip po kojem vlastito čovještvo može i treba doći do izražaja u svakodnevnim životnim situacijama (makar to neće biti tako zbog postojanja same vjere nego ukoliko prihvaća da je kroz vjeru u mogućnosti biti autentičan – kao čovjek i kao vjernik).

Vjera zajednice je prilika za svakog pojedinog čovjeka da u naravnim dimenzijama prihvati nadnaravni susret/odnos s Bogom, i da za to (kao i za cijeli svoj život) preuzme odgovornost.

Vjera je isti (ali i posve osoban) čovjekov odgovor.

Vjera je zajedničko i osobno dobro.

...

Elena Petrić