Slobodno (se) integrirati...

Smak svijeta, kao jedna predodžba o razornim silama (nadljudske snage), primjer je sinkretističkih rezultata misaonih nastojanja (kombiniranja religijskih slika i etičkih zahtjeva) čovjeka koji nije siguran što treba raditi sa svojim proturječnim i neusklađenim moralnim osjećajima.

Svijet, kao fizičko mjesto u kojem čovjek prebiva, u opisima koji su znanstveno verificirani (provjerljivi) ostavlja dojam da je (jedino) presudno mjesto čovjekova razvoja i opstanka. Ne radi se samo o zemaljskim neposrednim eksperimentiranjima koje provodi čovjek (i društvo) nego i o (svemirskom) ustrojstvu čitave postojeće stvarnosti ili zbilje koja se tiče i prostora i vremena, i prirode i povijesti.

Ukoliko se šire shvati pojam duhovnoga kao svega onoga što se tiče ljudske djelatnosti i spoznaje zakonitosti (naravi kao fizičkog ili materijalnog reda) – neće biti većih poteškoća oko suglasnosti integracije ljudskog života unutar postojeće prezentacije takve slike svijeta. Vrijeme koje prolazi, kao jedan fenomen iznimne (životne) važnosti za čovjeka, dio je te slike i kroz (zajedničko) sjećanje čovječanstva kao i kroz očekivanja (budućih) novih ili (dugo)trajnijih (fizičkih) događaja.

Sadašnjost je stanje u kojem konkretan čovjek živi unutar konkretnog (prostornog i vremenskog) ambijenta i (društvenog) mentaliteta. U istinitosti svoje (prirodne i povijesne) zakonitosti – i budućnost i prošlost čovjeku je moguće proučavati (ali ne i posve sigurno istinito opisati u detaljima).

Već prema (privatnim i općim) interesima, detalji se množe i slika svijeta se mijenja. Već prema (pojedinačnom shvaćanju i društvenom) mentalitetu sadašnje slike svijeta ništa nije iznenađujuće ili nepredvidljivo u svom naravnom tijeku ukoliko se poštuje smislena (sve)mogućnost promjena.

Također ne iznenađuje što proces završi samo onima (ili pojedincu/pojedincima) koji u jednom trenutku – umru.

Siguran prekid je (kao prekid) siguran tek smrću.

...

Čovjek, koji je uvijek čovjek sadašnjice (pa bio on i vječni čovjek kao čovjek), živi u suglasju životnih (prirodnih ili naravnih) procesa. I, usporedno tome, svojim naravnim zakonitostima (fizičkog/psihičkog i duhovnog razvoja) – osjeća se (ne)uravnotežen kao onaj koji ovisi o nepreglednom mnoštvu nespoznatljivih ishoda.

Iskustvo tuđe smrti je prilika da razmišlja o tome da je realno očekivati vlastitu smrt kao i to da je u prednosti što o tome može razmišljati.

Ipak, realnost prednosti mišljenja često se upravo u slučaju iskustva smrti prepušta bolnim (moralnim) osjećajima (ako govorimo o pokušaju da se osjećanje kao osjećanje boli pokuša ublažiti na način gore opisane ljubavi prema drugima i prema sebi).

Iskustvo patnje zbog tuđe smrti je iskustvo prestanka odnosa (koje time prestaje biti dostupno kao jedno dobro).

Zbog nedostatka ili prekida odnosa (koje kao duhovno i dalje postoji u sjećanju) čovjek može činjenicu naravne smrti analizirati znanstvenom preciznošću ili prosuđivati moralnom odgovornošću (čak i tzv. moralnom osjećajnošću), ali mu ništa od toga ne daje dostatnu utjehu u boli. Pomisao na smrt unosi svojevrstan nemir u dušu i tijelo, bilo da se tiče (sjećanja na smrtno stradanje) nekoga drugoga (ili strepnje da ne strada u budućnosti) bilo da se tiče straha od vlastite smrti (kada je refleksija/projekcija na vlastitu bližu ili dalju budućnost kao i kada je osjećaj ili svijest umiranja u trenutnom stanju umirućeg).

Smak svijeta kao teorija mogućnosti istovremenog prekida svih odnosa i svih životnih procesa i funkcija ne prelazi granice ljudskih naravnih mogućnosti promišljanja i očekivanja (ukoliko ne izaziva pokušaj vremenskog i prostornog – detaljnijeg – opisa, ostati će i u granicama sadašnjeg prosuđivanja).

Prema određenim usmenim ili pismenim (osobnim ili društvenim) izvještavanjima, pokušaj predviđanja i otkrivanja događaja kao događaja u kojem neposredno slijedi kraj života (svijeta) kao takvog – naglasak se stavlja na događaj kao doživljaj, kao osjećanje (kao patnju, i to u svim svojim mogućim načinima) koje je strašnije ukoliko je kao takvo posljednje.

...

Unutar više-manje precizne vizije smaka svijeta ljudi mogu naći jednu jedva zamjetljivu olakotnu okolnost – prekid vlastitog života samo je dio prekida cjeline u kojem kraj jednoga također znači kraj svih ostalih (i time više nema boli sjećanja na preminuloga ili preminule).

Naravno, ako se smak svijeta predočuje kao jedan sveobuhvatni isključivi trenutak ili događaj kojim bi se u nekoliko trenutaka odvila čitava drama umiranja (ako ne svega živoga onda barem) ljudi. Strahota doživljenih dramatičnih trenutaka globalne katastrofe (u svojim različitim verzijama utjecaja na maštu i osjećaje) jest u mogućnosti umiranja uništenjem svijeta kojim se (kao na makrorazini) događa prisilno, neslobodno i nesvjesno obraćenje ljudi (na način prije navedenoga) putem njihovih fizičkih i psihičkih međuovisnih reakcija.

Međutim, da je moguće po istini bilo kojem čovjeku (trajno i nepromijenjivo, tj. samostalno) živjeti (svjesno i slobodno, tj. samouvjereno) u skladu sa zakonitostima naravi svijeta i vlastite savjesti ne bi bilo niti kriterija spoznatljivosti, niti nagađanja, niti straha od (bliže ili dalje) budućnosti.

Kada bi bilo moguće da svi ljudi zajedno i istovremeno dođu do istog prosvjetljenja (smisla vlastitog života) onda bi smisleno bilo i zamisliti jedinstvo (prostora i vremena) kao trenutak preobrazbe ovog svijeta (u materijalnom i duhovnom značenju) kroz istu referentnu točku spoznaje, boli i nemoći svih prisutnih (sudionika).

Ako je i moguće da se dogodi nešto, time ne znači da će se nužno i dogoditi (ili da će se dogoditi sve što se može zamisliti i/ili dogoditi).

Ako je netko (već, ili unaprijed) prosvijetljen do kraja, ne treba novog prosvjetljenja.

Ako je netko na putu obraćenja, znači da je (tek) na putu i da (još) nema nikakvog rezultata.

Ako (i dalje) ima onih koji se ne pokoravaju spoznatim zakonitostima, to samo znači da ima različitih uvjerenja o vrijednostima spoznavanja.

Ali ništa od toga nema neposredne veze s konačnom spoznajom, dok još ima mjesta i vremena (i dok se o tome razmišlja).

Uz govor i gledanje kraja (prestanka) života (i svijeta) veže se i (ispravna) misao i (dobra) volja.

...

Elena Petrić