Slobodno (se) prepustiti...

Pokušaj odgonetavanja teme smaka svijeta i poziva na obraćenje (i pokoru) došao je do nove zagonetke pristupa umiranju.

Smrt kao završetak života može spoznati onaj tko osjeća i/ili tko razmišlja o činjenici smrti. Prije svega, činjenici iskustva fizičke smrti naspram fizičkog života (i svega što je vezano uz biološko, materijalno tijelo).

Činjenice koje opisuju nečiju smrt ili način umiranja mogu biti izuzete od moralnog vrednovanja ili ljudskog (humanog) obzira (koji znači uvažavanje tuđeg osjećajnog i moralnog vrednovanja). Razmišljanje, razgovaranje i zaključivanje o fizičkim uzrocima i zakonitostima mogu se nadovezati i na psihičke procese (osjećaje u širem kontekstu) kao one koji su izazvani zbog neposrednog, osobnog iskustva (trenutka saznanja/uvida da je netko umro).

Ukoliko nije bilo osobnog odnosa između onoga koji priča i onoga tko je umro, uvid i govor (kao i obzir prema onome kome se govori) može biti dio pomoći da pojam smrti (kao i govor o bilo kakvom zlu) ne učini drugome zlo po kojem bi se patnja povećala ili završila psihičkim slomom kao psihičkom smrti (pa čak i smrti koja je zbog slabosti tjelesnog zdravlja prije ili kasnije uslijedila nakon psihičkog kraha).

Čovjek može razgovorom drugome (i/ili sebi) psihički pomoći.

Smrt je jedna od onih činjenica koju si gotovo svatko bez posebnog truda može osobno predočiti kao svoju (sudbinu). Kao univerzalno ljudsko iskustvo smrt po svojoj nemogućnosti izvjesne spoznaje za vrijeme (psiho)fizičkog života zauzima posebno tajnovito obilježje u ljudskim pametima i srcima.

Smrt je ono nešto tajnovito (i otajstveno, ukoliko se promišlja religijski) što izaziva medicinski (hitni) intervent ukoliko je moguće fizički utjecati na čovjeka kojemu prijeti. Također, u onom obliku koji se ne događa hitno (jer nema opasnosti od nagle smrti ili smrti ovdje i sad), smrt kao tajna izaziva duhovno vrednovanje smisla pripreme na smrt ili očekivanja (kao savjesnog osvješćivanja i vrijednosnog određivanja).

Čovjek koji (iz bilo kojih razloga ili bilo kojeg iskustva) smatra smislenom (važnom i ozbiljnom) misao (ili odbacivanje misli) na smrt (pogotovo svoju) može zanemariti svu onu prethodnu tematiku (pokore i ljubavi) i zadržati se na svom vlastitom smirujućem razmišljanju. Smrt može imati zadnju riječ kao pozitivnu ukoliko se čovjek njome želi okoristiti u svom oslobađanju negativnih misli (o životu i ljudskoj naravi). Ali kao takva smrt može biti sredstvo manipulacije kojom čovjek želi do kraja sebe kontrolirati u svom sadašnjem (ali time i prošlom i/ili budućem) življenju. Smrću (i usmrćivanjem) se može opirati naravnoj i moralnoj zakonitosti ukoliko se zaboravi da naravni život ima dostojanstvo u sebi (i životna patnja, i patnje u životu) i ako se pomisli da kao određen život treba biti svrha drugima ili sam sebi.

Ali ukoliko je i nadnaravni život on i dalje - vrijedi. Nešto se drugo kroz smrt može dogoditi, promijeniti.

Usporedbom duhovnog obraćenja čovjeka i doživljavanja fizičke smrti (i nazivajući ga duhovnom preobrazbom), kao umiranjem određenih stavova bez da ih se uništi/prekine ili zaboravi – novi stavovi znače novo vrednovanje i kao rađanje uz stvaranje/nastavak životne (osobne) smislene stvarnosti.

Moguće je nastaviti živjeti nakon (bilo kakvih) promjena.

Moguće je živjeti (duhovnu) novost života.

Moguće je nanovo živjeti život ukoliko smrt nije vrijednija od života i ako do trenutka naše smrti spoznata stvarnost svijeta (kao jedna nije i jedina stvarnost) nije naša konačna spoznaja.

Možda će tek novi život (kao život nakon smrti) biti naša (vječna) konačnica.

...

Elena Petrić