Socijalna distanca

Socijalna distanca je mjera izolacije dobrostojećih ljudi prema siromašnima i socijalno depriviranima koja je na snazi od ljudskog pamtivijeka. Dosadašnje vladine kozmetičke mjere pomoći onima koji zapravo imaju dovoljno novaca za život i da prebrode ovu pandemijsku krizu, a ne onima koji nemaju nikakvih financijskih sredstava za život, je samo umirenje savjesti onih koji su na vlasti da su ipak nekome pomogli. Na taj način povećavaju velike brojke u državnom proračunu što tada lijepo izgleda, a zatvaraju se oči pred siromašnom većinom onih koji vise na litici iznad ponora i više nemaju snage niti vapiti za pomoć. Znamo li tko bi bili ti ljudi i što je s tim ljudima?

Kineska poslovica kaže da društvo propada onda kada više ne poštuje mudrace, starije, liječnike i učitelje. Onda se s pravom možemo zapitati u kakvom društvu živimo bez obzira na ovu korona krizu u kojoj se cijeli svijet nalazi, jer ova kriza traje godinu dana ali dekadencija društva traje puno puno duže, nekoliko desetljeća.

Kakvo je to društvo koje svojim liječnicima, koji ugrožavaju svoje živote na prvoj crti bojišnice ove pandemije, smanjuje plaću? Ali nije samo problem u plaćama i neisplatama njihovih prekovremenih sati. Puno veći problem je što godinama naši mladi liječnici nisu imali mogućnost zaposlenja i stažiranja te su bili na burzi i morali su u inozemstvu potražiti zaposlenje. Slična situacija je i s učiteljima, nastavnicima i profesorima koji si isto tako u školama ugrožavaju zdravlje. Nakon što završe fakultet nemaju mogućnost rada u struci i moraju raditi u onim zanimanjima gdje im se ne priznaje njihova diploma nego samo srednjoškolsko obrazovanje. Ako i dobiju posao u struci, nerijetko su podcijenjeni i ponižavani, što od strane svojih učenika što od strane drugih ljudi u društvu, a danas su još k tome i izloženi opasnosti od zaraze. Dolazimo tako i do onih starih, mudrih ali i onih koji su potlačeni, zaboravljeni i nepravedno stavljeni nakraj brige od cjelokupnog društva koje su oni godinama izgrađivali i utkali u njega svoje talente, znanje i svoju mladost, a to su umirovljenici. Neprimjereno je i neumjesno hvaliti se kako se pomoglo umirovljenicima jer im se povisila mirovina. Je li to istinu tako? Povećati umirovljenicima mirovinu za onoliko desetaka kuna da više nemaju pravo na besplatno zdravstveno osiguranje dovodi do toga da im se ugrožava zdravlje. Zbog takvog povećanja mirovine, ne mogu si priuštiti plaćanje zdravstvenog osiguranja i kupnju lijekova neophodnih za život, te takva povišica mirovine nije nikakva pomoć nego je to veliko odmaganje. Društvo kao da namjerno kažnjava one koji ne mogu raditi i koji su siromašni i na rubu egzistencije. Dolazimo i do onih ljudi o kojima se nerado priča i odvraća glavu a po kojima se vidi u kakvom društvu, u XXI. stoljeću zaista živimo iza onog blještavila šoping centara i božićnih lampica, a to su beskućnici. Volimo se hvaliti da smo napredna civilizacija te se pozivamo na tehnološka postignuća, unapređenje ljudskih prava, na humanije postupanje sa životinjama i raznoraznim drugim stvarima kojima to sve dokazujemo i potvrđujemo. No, usprkos tome ne volimo zasukati rukave i pomoći prvom čovjeku do sebe. Zašto je lakše imati empatiju za gladnu i siromašnu djecu u Africi ili u drugim siromašnim zemljama nego za naše bliže sugrađane? Što je s ljudima, njih 4000 Zagrepčana, koji nakon potresa u Zagrebu, od 22.ožujka 2020. žive već 6 mjeseci u kontejnerima bez grijanja i kupaone u nehumanim uvjetima? Oni nemaju financijske mogućnost obnove svoga doma, ne posjeduju drugu nekretninu u kojoj mogu boraviti. Zašto njima nije osiguran smještaj u hotelu kao što se u vrlo kratkom roku osiguralo azilantima koji su smješteni u hotel Porin? Zašto je lakše smjestiti i udomiti njihove kućne ljubimce negoli samog vlasnika psa ili mačke koji su ostali bez svog toplog doma? To što se dva puta godišnje o Uskrsu i o Božiću siromašnima daruje prigodna košarica s hranom i kućnim potrepštinama, svrstavalo bi takve ljude u medicinski fenomen koji samo dva puta godišnje jedu više od jednom dnevno.

Što je s onim našim sugrađanima koji su socijalno deprivirani, koji se nalaze na rubu siromaštva ili su već zapali u siromaštvo? Tko se bori za njihova socijalna i ekonomska prava? Tko se bori za umirovljenike, invalide, nezaposlene koji nemaju pravo na naknadu s burze. Što je s njima koji su blokirani i ovršeni jer su, ne svojom krivnjom, zapali u dugove zbog toga što su imali premala primanja, neki manja i od 1.500 kn mjesečno, i koji su se bili primorani zaduživati kreditima da bi mogli uredno plaćati račune i prehraniti i skrbiti za sebe i svoju obitelj? Je li primjereno od države da primjerice osobe s invaliditetom, koji su socijalno i ekonomski ugroženi i ne mogu raditi, dobivaju mjesečnu novčanu pomoć koja ne pokriva osnovne životne potrebe? Je li primjereno reći da su ljudi koji su stradali u potresu zbrinuti i da imaju krov nad glavom, a žive mjesecima u kontejneru? Zašto nitko za njih ne diže glas i vrši pritisak da im se pomogne? Svi ti ljudi si godinama ne mogu priuštiti zagrebačke adventske fritule, kobasice, kuhano vino ili kavu za van? Zašto aktualne epidemiološke mjere koje vode brigu o zdravlju građana, ne vodi brigu o zaštiti cjelokupnog zdravlja? Znanstveno je dokazano da ekonomsko siromaštvo vuče za sobom opasnost od mnogih drugih bolesti, ne samo nemogućnost od adekvatne zaštite od COVID-19, zbog nemogućnosti kupnje dezificijenskih i higijenskih sredstava. Zbog neadekvatnih životnih uvjeta, pothlađenosti, pothranjenosti i općenito teških životnih uvjeta postoji opasnost i od drugih bolesti opasnih za život kao što je kolera, dijareja, mišja groznica ili tuberkuloza. Ne možemo reći da smo zrelo civilizirano društvo ako se s tim problemima ne želimo suočiti i ne tražiti konkretna i hitna rješenja koja odmah pomažu i spašavaju čovjeka te ga prihvaćaju i uključuju u društvo. Ne možemo reći da smo zrelo i pametno društvo jer se borimo za pravo na slobodu a ne prihvaćamo i ne borimo se za one koji nemaju od čega živjeti, koji nemaju krov nad glavom i osnovne uvjete za dostojanstven život čovjeka. Nemamo pravo na takvu bahatost borbe za naše sebične ciljeve kao što je komocija ne nošenje maske, odlazak na skijanje ili ispijanje kave u najdražem kafiću a da pri tom ne marimo za ugrožavanje tuđe slobode življenja u humanim uvjetima, prava na topli i dostojanstven dom, hranu koja nije pronađena u smeću ili donirana zbog isteka roka trajanja. Moramo se trgnuti iz usredotočenosti na sebe i osvrnuti se na one kojima je zbilja potrebna pomoć, te mijenjati javnu svijest da im se počne pomagati, a od svoje strane ih barem lijepom riječju, toplom odjećom ili dobrom hranom na trenutak ohrabriti i pokazati da nisu sami u ovom mračnom dobu XXI. vijeka moderne “humane” civilizacije.

Blanka-Marija Car