Sveto Otajstvo ljubavi

Kao i sve važno u našem životu, pogotovo vjerničkom, pitanje je ljubavi. Kako primamo svetu pričest (i iznutra i na van), kako se zahvalimo nakon mise, nakon pričešćivanja (gdje su nam odlutale misli, koji su nas osjećaji preplavili, što i za što molimo, jesmo li nestrpljivi...). Možemo li produbiti pobožnost (na tjedne ispovijedi i dnevne pričesti), uz česte duhovne pričesti i u planiranju pohađanja mise unaprijed, shvaćajući dolazak na misu kao prioritet u danu, u raspoređivanju vremena, u stizanju na početak mise bez neizvjesnih i nepotrebno stresnih neprilika ako ih možemo predvidjeti i mimoići? Možemo li se više truditi u dosljednosti i jakosti da ustrajemo u redovitim dolascima unatoč poteškoćama koje nam mogu stati na put? Kako bismo bili dosljedniji, uporniji, ozbiljniji, pobožniji i nježniji prema Isusu – koji to zaslužuje više od ikog.

Također, kao i na misi, možemo u svim i u bilo kojim našim (dnevnim) križevima otkriti miran i duboki pogled Isusa s križa. Jer on je tamo, na oltaru kao na križu, za nas. Čeka nas s ljubavlju. Možemo pokušati vidjeti ga u molitvi – osobno – i čuti što Isus sugerira za naš molitveni život i s obzirom na sudjelovanje pod misom. Ako je ona korijen – a jest – temelj naše duhovne građevine, ispitajmo svoju savjest i saznati ćemo kako se možemo još više obogatiti svetom misom, kako se možemo zahvalnije ponašati i kako možemo radosno zahvaljivati cijelim svojim bićem. I kako možemo više zajedno zahvaliti, ne samo pričajući međusobno ili drugima o svetoj misi, nego i pozivajući druge da dođu, pokazujući dobar primjer i živeći onako kako vjerujemo i kako drugima o našoj vjeri govorimo (o neprocjenjivoj cijeni svetog Otajstva ljubavi).

...

Sve što ispunjava naš kršćanski život ljubavlju istovremeno je i (euharistijski) prinos i (poziv na) svjedočenje. Prinos (s Kristom) Bogu i svjedočenje (Kristovo) ljudima.

Otajstvo je i dalje otajstvo, ne možemo ga iscrpiti do kraja ili druge u nešto ubijediti, ne smijemo druge tjerati protiv njihove volje na bilo što, pa ni na odlazak u crkvu na misu. Ali prvo što možemo je da se sami trudimo i da za njih molimo (za ono što im je uistinu potrebno) prikazujući za njih Kristovu žrtvu pod misom. To ćemo činiti svaki put kada, slušajući i gledajući transsupstancijaciju – Pretvorbu – zamolimo Isusa da prinese sve naše molitve Ocu za one za koje trebamo (i želimo) moliti.

Molimo da nas Bog usliša, onoliko koliko mu je to milo.

Svi smo okupljeni fizički oko oltara (gdje god bio) zbog Krista koji dolazi pod misom. Svi smo duhovno i milosno u sveopćoj Crkvi povezani zajedništvom oltara, zajedništvom žrtve koja se na oltarima prikazuje i omogućuje općinstvo svetih koje Duh Sveti posvećuje. Možemo računati jedni na druge u toj posveti dokle god se prikazuju i slave svete mise u kojima prvi Krist moli Oca i time mu zahvaljuje na ovlasti i opečaćenosti.

Molimo jedni za druge pod svetom misom, ne (dodatnim) riječima naglas – za vrijeme svete mise – koje bi nas mogle rastresati da ne pratimo tijek, nego stavljajući duhom, mislima, možda kratkim zazivom, sve odjednom i istovremeno – na oltar.

I molimo za one koji još nisu otkrili našu Tajnu. Da ih Bog blagoslovi i dovede k sebi svetom misom i našim sudioništvom u svetom otajstvu njegove ljubavi.

Da ih Bog dovede k sebi – k Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Bez novih ili postroženih mjera, bez preliminarnih isključenja, ali i bez (pre)liberalnih zahtjeva (promjena i) mijena.

Jer ako nas Bog svakodnevno pohodi, zašto da sami sebe isključimo i svojom krivnjom ostanemo sami ili ostanemo vani?

Jer ako nas Bog prvi traži, i ako od nas nešto traži, zašto misliti da time imamo sva prava na koja se možemo pozivati?

Je li pravo ili dužnost (ili oboje istovremeno) – u pričesti – prepustiti s(v)e njemu i zbog njega zauzeti se i za (sakramente, liturgiju i) Crkvu?

...

Elena Petrić