Trenuci vječnosti

Trenutku vječnosti pristupamo u svetoj misi. Misa ili euharistija je predokus budućeg svijeta, buduće Božje (i naše) slave. Ukoliko prisustvujemo misi na zemlji možemo i trebamo uspoređivati njezine dijelove jedino sa slavljem u nebu, koje će biti na kraju vremena (kako se i opisuje na kraju Novog zavjeta u knjizi Otkrivenja). U misu ulazimo te prisustvujemo i na Kalvariji (prošlom događaju) i u Nebu (budućem ispunjenju). Ali, sve to se događa sada dok traje misa. To je tajna svete mise – trajno sada, vječno danas, vječnost u vremenu.

Događa se posadašnjenje Kristove žrtve (ne izraelski nego Kristov Pashalni misterij).

Žrtva s Kalvarije se ne ostvaruje ritualno, ona je izvršena (na Križu) jednom zauvijek. Žrtva Krista koji je uvijek živi uprisutnjuje se kao spasenjski misterij po svojim plodovima ostvarenja (nebeskog) zajedničkog života. Rituali su kretnje, nisu izvorište svetosti. Žrtva kao povijesni događaj u određenom vremenskom razdoblju podneblja nad određenim područjem Zemlje izvire iz vječne perspektive i prelazi granice (religijske) problematike.

Kristova povijesna žrtva se na svakoj svetoj misi obnavlja nekrvno (jer je njegovo sveto krvarenje, tek smrću zaustavljeno, omogućilo nama da s njim uspostavimo životno zajedništvo).

...

Dok svećenik izgovara riječi pretvorbe, izgovara ih u Ime Isusovo, uprisutnjuje Krista njegovim vlastitim riječima (koje je izrekao svojim učenicima). Zato snagom sakramenta svetog Reda u tim trenucima Krist je i za oltarom prisutan u osobi svećenika i na oltaru u prinosu materijalnog Kruha i Vina (a zapravo svoga duhovno prisutnog Tijela i Krvi srca iz tijela). Da se ne događa ta pretvorba (transupstancijacija) za vrijeme svete mise ne bismo imali Kristovo tijelo u Hostiji i ne bismo se mogli stvarno pričestiti, primiti Krista, bilo pod misom bilo izvan mise. Pretvorba se događa riječima, odnosno formom, i materijom – kao što je potrebno za ostvarenje sakramentalnosti bilo kojeg svetog sakramenta.

Transupstancijacija je pojam izveden iz latinskih riječi dok je događaj iz svjetske povijesti izveden kao najveće Božje čudo, u kojem nevidljivo Kristovo božanstvo snagom vlastite Riječi (p)ostaje ograničeno i vidljivo sadašnjom prisutnošću u (ne)običnom tijelu – ljudskom rukom pripremljenom proizvodu (hostijama i vinu).

Krist je u središtu događanja svete mise, jer sve što se događa u cijeloj misi je kontekst po kojem se ostvaruje prinos Ocu na ugodan miris. Krist svaki put pod misom kaže svome Ocu da je ovdje za njega, da je na raspolaganju, kao spasioc njegove službe spašavanja ljudi i ljudskog roda (i svega svijeta).

U svim ovim tvrdim izvodima, čovjek ne ulazi u tajnu ako nije pripravan. I ne shvaća jednostavno ono što je tajnom obavijeno. Tek blagovanjem (transupstancijacijom) posvećene hostije, ljudima se Krist u česticama približuje i priopćuje.

Pričest, Oltarski sakrament, Euharistijski sakrament, Presveti sakrament, ili jednom riječju Sakrament, jest Onaj koji jedini daje život za naše duhovne, besmrtne duše.

Koliko god raznovrsne mogu biti (o)kultne religijske prakse, svetom misom ne djeluju bilo kakve duhovne sile niti ljudske snage. Onaj koji je sebe prepustio ljudima u ruke da ga slobodno ubiju, dopustio je da ga pričešću pomiluju i da krvno više nikada nikoga ne žrtvuju (ili da mu se danas pridružuju u molbi svim ljudima na svijetu upravo za to da se više nevini životi ne žrtvuju).

Dopustio nam je da (njega) primanjem sakramenata slobodno ljubimo.

...

Onaj koji je religioznost u počecima blagoslovio, taj je jedini religiju kao takvu na kraju zaista i nadišao. Onaj koji je čovjeku u svemu jednak osim u grijehu, grijeh je uništio u svima onima u kojima se dostojno pričešću smjestio.

I prije svih drugih pridjeva, njemu jedinom (do boli) odgovara onaj jedini „Svet“.

Nitko se nije kao On – Krist – utjelovljenom božansko-ljudskom ljubavlju žrtvovao i za sobom (o)stvar(e)nu Ljubav i Znak(ove) ljubavi (sakramente) ostavio.

...

Elena Petrić