Uvijek samo majci

Velika je to bila sparina

kad sam se vraćala majci,

Nebo je prekrila sivina

Kao u nekoj bajci.

Vlak je jurio brzinom

Kao da mene sluša

Micala sam nestrpljivo nogom

Jer pljuštala je kiša.

Nisam mogla dočekati čas

Da je opet ugledam

Da čujem njen blagi glas

Kojeg nikome ne ću dat'.

Kiša je lakše padala

Kao da natapa suzama

Vjetrić je vijao granama

A lišće letjelo po vrletnim stazama.

Satovi su brzo odmicali,

Al' evo i moje stanice.

Drzo sam se okretala,

Da vidim lice mamice.

Ružica Bokulić

U spomen (1937.-2009.),

iz zbirke Riječ, pjesma i tišina