Vjerna ljubav

Povjerenje da Bog vodi moj život i mene k sebi, da želi da budem sretna temelj je vjeri da to ne čini isključivo za mene i nekim ekstra putevima odvojenima od općeljudskog iskustva i/ili u suprotnosti s iskustvom tolikih kršćana prije mene. Povjerenje u Boga temelj je mog prihvaćanja objektivne i univerzalne vjere koja se pokazuje kroz zajedničko iskustvo vjernika i Ispovijest vjere Crkve (kao nosioca objavljene Istine).

Krist je rekao da je on istina – Bog koji se objavio – on je Očeva utjelovljena Riječ kao konačna objava Vječnoga (Boga).

Ponekad ljudi dođu do povjerenja, produbljivanja (međusobnih) odnosa (i intimnosti s Bogom) polazeći od naloga Crkve kojim službena hijerarhija objavljuje istine vjere i morala. A ponekad preko iskustva povjerljivog odnosa (s nekim predstavnikom ili članom Crkve) rastemo u vjeri koja daje smislene, razumne odgovore i nauk koji je formiran i formuliran kao zakoniti i službeni Nauk Crkve. I jedno i drugo snaga je milosti univerzalnog poziva prvotno upućenog apostolima kao Isusovim prvim učenicima, a onda u kontinuitetu prenošenog unutar (in)formiranih kršćanskih zajednica.

...

U 2 poglavlju Djela apostolskih čitamo o početnim oblicima kršćanstva, o djelovanju onih koji su vjeru u Isusa kao Boga primili i predali kao dar od Isusa, kao vječni dar Ljubljenoga Isusa. Oni koji su ljubili Isusa pokazali su svojim životom ono što riječ njegova (Evanđelje) čini u onima koje Isus privlači i zanima.

Knjiga izdvaja posebnosti u nastanku Zajednice, ono u čemu su ostali stajati – unatoč svemu, unatoč tome što su tada bili u vjeri osamljeni. Oni bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.

Imamo li i mi osjećaj pripadnosti (nekoj) crkvenoj zajednici? Imamo li postojanosti ili dosljednosti i danas nakon što smo se već prozvali učenicima ili kršćanima? Ima li jasne i očite (logične) poveznice naših zajednica (u Crkvi) s onim opisom (koji slijedi u Djelima apostolskim ubrzo nakon gore spomenutog) da u mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša?

...

Čini se da ponekad imamo samo vjeru ili samo nadu ili samo ljubav, ali zapravo ili imamo sve ili nemamo ništa. One su toliko nerazdvojne da nam izostanak jedne kreposti može pomoći da shvatimo da naša borba za postizanjem kreposnog života još nije prešla s naravne (ljudske) dimenzije na onu nadnaravnu (bogoslovnu ili teologalnu). Kao što nam i izostanak želje pokazuje da možda želimo nešto samo zbog sebe, a ne zbog Boga.

Bogu hvala da danas, i uvijek iznova, možemo početi vjerovati. Živjeti vjeru i živjeti od vjere. I što možemo koji put staviti naglasak na jednu od bogoslovnih kreposti a da ne izgubimo njihovo (ne)vidljivo jedinstvo. Ponekad se trebamo još više vježbati, jer smo u posebnoj kušnji ili na dnevnom redu za poboljšati se ili popraviti u jednoj od njih.

Svjedočimo vjeru povjerenjem u Boga i one koje nam je dao da nas vode do neba, koji nas vode do Emanuela (Boga koji je ovdje s nama).

U zahvalnosti i zahvaljivanju. Sjećajući se i moleći za one koji su nam dali svoju vjeru (za primjer) i za one koji podržavaju vjeru u nama. Budimo zahvalni Bogu na vjeri Crkve i našoj osobnoj vjeri po kojoj možemo i brda premještati. Dao Bog da naša vjera bude takva. I da ju uvijek svjedočimo bez stida i straha. I da je uvijek prate (potvrđuju) ljubav i nada.

Riječi koje će drugi shvatiti. Primjer koji će drugi nasljedovati. Krist kojeg će drugi susresti.

Ni Jakovljeva poslanica (kao ni druge knjige Novoga zavjeta koje slijede iza Evanđelja) ne rastače Isusove riječi i ne ublažuje upozorenja, jer vjera bez djela je mrtva. To je sumnjiva vjera.

Upitno je možemo li bez Krista (p)ostati vjerni u ljubavi.

Vjerni (ljubavi u) sebi i drugima.

...

Bože, umnoži nam vjeru i pomozi da je sačuvamo. Jer naša (zajednička) vjera je pobjeda što pobijedi svijet. Hvala ti što u vjeri imamo tvoju milost i u drugima tvoju pomoć, podršku i (duhovno) vodstvo u pitanjima vjere i morala. Pomozi nam da budemo poučljivi i poslušni tebi u slušanju onih koji se u tvoje ime brinu za nas.

Učini nas vjernima, onima koji će širiti vjeru i tako učiti druge. Daj da dok ustima ispovijedamo i srcem vjerujemo (čak i kada bi zbog protivština svjetlost vjere u nama bila tamna – da se sjetimo Isusovih riječi „blaženi koji ne vidješe a vjeruju“). Da kao dobri i vjerni sluge uđemo u radost svoga Gospodara. Amen.

...

Elena Petrić