Zahvalna vjera

Sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima pjeva hvalospjev ljubavi za koju kaže da je veća od vjere i nade: sada ostaje to troje, ali najveća je među njima ljubav, jer bez ljubavi ništa (nam) ne koristi.

Ljubav je tema za sebe. Ljubav je vječna. Ljubav je druga riječ za milost (makar ono što ljudi često misle, pa i mi sami ponekad, da ljubav zapravo ne znači tu milost ili milosrdnost kao uvjet onih vječnih odnosa – postojanje ili nepostojanje prave vječne ljubavi).

Promislimo malo. Ljubav je (druga riječ za) milost.

Vjera i nada su nam potrebne dok se ne ostvari cilj – smisao – našeg života. Ljubav pak nikad neće prestati. Ali prije treba započeti, roditi se.

Vjera i nada nam u punini vremena više neće trebati. Ostvarit će se ono na što nas sada upućuju, jer vjera još ne spoznaje savršeno, a nada(nje) je – za ono što će tek doći.

Ove (bogoslovne) kreposti su one koje slove o Bogu. Tiču se odnosa s Bogom, ali su i izvanredan dar Božji, nadnarav Božja koja pretpostavlja našu ljudsku narav (možemo doživjeti ili živjeti u nekom međuljudskom odnosu povjerenje, pouzdanje, ljubav; ali ovdje se radi o daru kao mogućnosti odnosa s Bogom i kreposnim činima kojima se mi odnosimo prema njemu).

...

Moguće je ovako pojasniti što bi to bila (kršćanska) vjera: vjerovati nekome nešto; vjerovati o Bogu ono nešto što nam je dao da vjerujemo i vjerovati Bogu koji se ponekad skriva iza onih koje nam daje da im vjerujemo. Nije li to zanimljivo? Nije li to zapravo – lijepo? Kako je lijepo moći vjerovati – moći nekome vjerovati na riječ.

Vjerujemo li mi Božjoj riječi kojom nam se obraća po Svetom pismu i po Učiteljstvu Crkve, vezano uz opće (nauk) i pojedinačne istine (koje se tiču našeg osobnog života, specifičnog poziva za svakog od nas u svijetu i za našu Crkvu u svijetu)?

Vjera je razumna. To znači da se o tajnama vjere može govoriti bez logičkih proturječja. Govor vjere može itekako biti smislen. Tumačenja istina vjere mogu i trebaju biti shvatljiva, razumljiva. Ipak, tumačenja teologa koji daju različita (ili dodatna) objašnjenja (neke od istina) nisu isključiva. Mogu nam pomoći osvijetliti neku (već proglašenu) dogmu, ali nisu samim time (novi) proglas. Dogme kao istine vjere trebamo poznavati i uz njih prionuti, jer vjera ne bi bila dostojna tog naziva da nije iznad razuma, da ne nadilazi našu racionalnu ili intelektualnu spoznaju. Postoji ograničenje naših spoznajnih moći dok smo na ovom svijetu i zbog te granice koju samo razumom ne možemo priječi, vjerom možemo – i to jedino vjerom – proniknuti u Otajstvo Boga koji nam vjeru i daje kao mogućnost prihvaćanja. Vjerom proničemo i dodirujemo Boga svojom duhovnom dušom (i razmišljanjem, i iskustvom) kao Onoga koji jest.

Filozofi koji su promišljali o smislenosti postojanja Boga mogli su tako pojmom Bog objasniti nešto kao dokaz da je Bog Bog (filozofa), da je možda istina da postoji Bog. Ali Bog koji se objavio kao Presveto Trojstvo i o kojem nam govore ljudi vjere (pa bili oni i profesionalni filozofi) je Bog koji nije Bog zato što mi o njemu mislimo i pričamo i dajemo mu to za pravo. Bog je Otac, Sin i Duh Sveti zato što jest, a zato što je Otac, Sin i Duh Sveti i mi smo sposobni vjerom ga kao takvog priznati i potvrditi da je istiniti i pravi Bog.

...

Živjeti od vjere je tema usko povezana s odnosom ljubavi. Živjeti od vjere u tuđu ljubav znači živjeti svakodnevno povjerenje. Jedni drugima povjerenje možemo iznevjeriti, ili barem poljuljati. Za bezuvjetno predanje Božjoj providnosti nije nam potrebno u tome se izdvajati. Za predanje u odnosu povjerenja Bogu potrebno je ustrajati u vjeri da je ljubav u njemu, da je ljubav u Božjoj providnosti (namisli ili namjeri i intervencijama) za naš život, ovu ili onu situaciju.

Božja je providnost milosrdna ljubav, milosrđe, milost (na djelu) u nama i po nama.

Providnost Božja je ljubav kojom Bog za sve (i tebe i mene) proviđa što je potrebno i onda na to pazi i (pri)skrbi za dalje (i onda kada nam okolnosti idu u prilog i onda kada nam ljudi čine nešto dobro).

Providonosna je ljubav Božja kojom čini djelatnom našu vjeru u korist drugih ljudi i čitavoga čovječanstva.

Promislimo još malo. Ljubav je (druga riječ za) milost.

Milosrđe je iskazana milost.

Milosrđe ili smilovanje (i pomilovanje) ne ide samo horizontalno.

Ali prije naših koordiniranja, milost (i istina) nasta po Isusu Kristu, kao što Evanđelje po Ivanu pomalo tajnovito progovara (doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost).

...

No, jesmo li mi iskusili tuđa milosrdna djela?

Jesmo li ih od Boga tražili ili nismo bili svjesni da po našim molitvama (ili u njihovom nedostatku) odgovara i ljudskom rukom i p(r)ovjerenom organizacijom?

Jesmo li zagovarali milosrđe u nama, kao poziv na odgovornost ili kao zdrav odnos između (jednog) čovjeka i (drugog) čovjeka?

Ili nismo poznavali (latinsku) riječ (caritas) ili smo pripisivali sebi (dio) tumačenja riječi (dužnosti i prava), a da smo mogli iskusiti tuđu pomoć u našim (nedorečenim ili neizrečenim) potrebama?

Možda nismo ništa rekli. A možda smo barem rekli – hvala.

...

Elena Petrić