Ženska slabost kao njena jakost

Zbog izraženije emotivnosti i veće okupiranosti emocijama, pokretima ćudi i različitim stanjima, može reći da je ženi svojstvenije, nego muškarcu, "baviti se" onim nutarnjim.

Autor: Johannes Vermeer - Djevojka s bisernom naušnicom, poznata i kao "Mona Lisa sjevera"

Ono nutarnje nam ponekad promiće kao vrijedno, jer veoma često vrijednost procjenjujemo kao nešto materijalno; opipljivo, korisno... Ipak, ono što je svakoj osobi primarno je ono unutarnje. Samo unutarnje biće. Iz unutrašnjosti osobe: motivacije, stanja, aspiracija, inspiracija, volje proizlaze njezini čini, koji su oblikovani snagom njenih sposobnosti. U životu osobe, kadkad je sve dokinuto, osim njena unutarnjeg života. Primjerice, u bolesti i svakakvim teškim fizičkim stanjima, osoba nije sposobna raditi. No, to ne umanjuje njenu srž, niti njenu vrijednost. Također, usred određenih psihičkih/duševnih stanja osobe mogu biti onesposobljene za ikakvo vanjsko djelovanje, pa ipak, niti tada se ne može reći da je to zato jer je nutrina mrtva. Tko se o tome želi uvjeriti neka pogleda film Awakenings, baziranom na profesionalnim iskustvima doktora Olivera Sacksa.

Žensko se djelovanje odvija više kroz bivanje. Sve to ima veze sa ženskim ustrojem koji je više usmjeren na događanja unutar osobe. Žena više djeluje iz sebe, više je usmjerena na ono živo i osobno kako u sebi, tako i u drugima. “Da, može se reći da upravo tu, gdje je svatko u opasnosti da postane dio mašine te izgubi svoje čovještvo, postaje širenje ženske osobitosti blagoslovljenom protutežom. Tko zna da ga na radnom mjestu očekuje spremnost na pomoć i suosjećanje, u njegovoj će duši ponešto preživjeti ili se probuditi što bi inače moralo zakržljati. Ovo je jedini način da se profesonalni život ženskom osobitošću oblikuje drugačije nego to muškarac prosječno čini”, piše sv. Edith Stein (Žena. str.13.).

Ženi je, dakle, za razliku od muškarca, svojstvenije bivanje. Bivanje bi se na trenutak moglo gledati kao ljenčarenje, ako ga poimamo kao da se u njemu ništa ne događa. U bivanju ima događanja, samo ona nisu izazvana našom voljom. “Mislim, dakle postojim.” slaba je misao Decartesa koji dokaz postojanja vidi samo u aktu, pa bio on i misaon. Današnji moto svijeta vjerojatno glasi “Radim, dakle postojim.” ili “Zarađujem, dakle postojim.”. Sve to čovjeka udaljava od njegove prvotne vrijednosti koju ima samim time što postoji.

Bivanje ima veze s prihvaćanjem sveg života i njegovih datosti.

U konktekstu ovoga razmišljanja, mogli bismo ženskom rodu prišiti epitet slabijeg, iz samo jednog razloga: da bismo naglasili svu silinu osjećanja koje struji kroza žensko biće. Moći osjetiti može nekoga učiniti slabim. Slabim u pogledu vanjskog ovladavanja nečim jer je osjećanje trpno stanje. No, ponekad je mudrije naizgled slabije, pa je, ponekad, "samo" proživjeti neko događanje dovoljno, a ako je proživljeno u miru može biti odlikovano herojskom krepošću.

Raspoloženja su svakodnevna mjena nutarnjeg života. Čas nas odjevaju u jesenji dan, čas u orkansku buru, čas u smiraj ljetnoga večernjeg neba. Prirodnost izvire iz nutrine. Umjetnost je dozvoliti biti prirodan, u granicama gdje raspoloženja ne djeluju na nas i na druge destruktivno. Ne gušiti se, a opet niti dozvoliti preplavljivanje povezano je sa šutnjom. Šutnja nad nama nas štiti od poremetnji vanjskih utjecaja koji bi utisnuli prejake zvukove u nas i time uzrokovali lomljavu našeg tona nutrine.

Možda su žene stoga slabije, možda su žene stoga hrabrije, možda. Možda, što nekad prepuste sve tome "što će se razviti", "što će biti". Promatraju život sam kao dojenče, život koji buja u našim grudima. Da vide kako se razvija.

Prirodna "slabost", osjetljivost može nas učiniti solidarnijima. Nisu to jaka sredstva, suosjećati... Nisu jaka, nego su najjača moguća. Čemu se toga odreći za društveni iskaz jakosti? Društveni uber-famme, biti iznad svega, zatomiti sebe, ne pokazati duševne niti, staviti oklop robusne mašinerije self-help šminke samousavršavanja, kako bi se prikrilo golemo samosažaljenje što smo spriječeni biti jednostavno takvi kakvi smo. Jalovost bogatih duhom koji sve mane spretno prikrivaju umješnim rafinerijama govora, fraza i poza, ili siromašno jednostavni u sebi kakvi smo. Siromašno jedinstvo onoga kakvi smo pred sobom i kakvi smo pred drugima. Do tog treba stići...

U prihvaćanju se nalazi sve blago onoga što jedino na ovoj zemlji smijemo zvati svojim, oni biseri koje je naša unutarnjost kao mrežom ulovila i oblikovala (one vanjskosti koje su u nama završile poput grubog kamena). Prihvaćanje je snažno oružje oblikovanje sebe - jedine površine koju možemo mijenjati. Razmislimo o posljedicama...

Autor: Johannes Vermeer: Mljekarica, ulje na platnu, 1658.-1660

Ivna Ivanković