Alarmantni "danas"

Alarm na mobitelu je već drugi put zazvonio i izazvao u njemu osjećaj tjeskobe, levitacije i uplašenosti. Tjeskoba je bila izazvana samom činjenicom da je vrijeme da se digne,, ustane,, da počne nešto novo. Levitacija? To je zapravo bio samo osjećaj umora, pobuna iscrpljenog tijela koje je nakratko našlo svoju ugodu ispruženo na mekanom madracu i pokriveno toplim poplunom.. Uplašio se činjenice da ne zna koji je dan, koju obavezu ima, koliko je uopće sati i kamo ide.. Taj strah ga je ipak natjerao da se uspravi, zaustavi živčano piskanje alarma i pokuša sabrati svoje misli na ovaj trenutak sada, na ovaj današnji novi dan.

Koncentriranje na sadašnjost pokazalo se korisno. Osmjehnuo se kao da je još netko u sobi tko poznaje njegovu situaciju. Sve što mu se činilo kao bitno za dan koji je počeo našlo je svoje mjesto u njegovim mislima. Kao kad vjetar puše i usmjerava kapljice kiše naprijed ili natrag, nastavio je jutarnje rituale sve više razmišljajući o tome što je od svega najbitnije za odlazak na posao danas, i što ne smije nikako zaboraviti uzeti prije izlaska iz kuće..

Da mu je odlazak na posao svaki dan bio nešto entuzijastično, euforično ili barem optimistično, nije bila istina. Ali, ponekad bi sam sebe u tome prevario jer je njegovo jutarnje raspoloženje ovisilo o tome je li bilo u spavaćoj sobi hladno, je li se budio i okretao u krevetu preko noći i je li vani bilo sunca u mjeri da obasjava ljepotu drveća pred zgradom a da istovremeno ne peče za oči i ne steže onaj neugodan osjećaj u grlu (koje je ionako već bilo stegnuto kravatom i opečeno vrućom i gorkom jutarnjom kavom). Sunce je već danima bilo jasno vidljivo na nebu, ali ne u onoj mjeri koje bi njemu odgovaralo. Zbog toga mu je odlazak na posao bio nelagodan ili ravnodušan. Zapravo ubrzan, vođen samo nakanom da u svoju radnu sobu dođe čim prije. Uglavnom, tako je bar mislio. Zapravo, tako je bar mislio danas.

Stigao je bez uobičajene gužve u prometu i bez hihotanja srednjoškolki, bez klinaca koji imaju slušalice u ušima, pierceve u nosu i lance na hlačama. Malo je razmišljao o tome koji bi razlog mogao biti da po ulicama nije bilo djece, ali je susreo neke kolege u hodniku i skrenuo misli na njih.. Osmjehnuo im se, ali ne zato da ih pozdravi već zbog toga što je povezao hihotanje, slušalice i pierceve s brbljanjem uz ispijanje kave, radiom u predvorju i skupocjenim satovima na rukama.. Izvadio je svoju karticu i provukao je kroz senzor, ušao u novi hodnik za djelatnike i krenuo na prvi kat. Stigao je prvi u sobu, krenuo prema svom stolu i u hodu otvorio dva prozora kako bi nakratko napravio propuh. To je zaboravio učiniti u stanu, pa se počeo nervirati da će opet doći kući u zagušljivo i previše toplo. Kada bi barem imao koga nazvati i javiti da prozrači stan, ali nema nikoga. Da ima koga u stanu da otvori prozor, onda bi imao i biljke da ih se može zalijevati prije izlaska sunca, jer to sam nikada ne bi učinio na vrijeme. A lijepo bi bilo imati biljke u sobi, to uvijek ljudi vide kada se negdje nalaze i druže. Njemu nije to nikakva fora, imati biljke koje su tako dosadne, koje ništa ne rade, a ionako mu baš i ne dolaze gosti zbog kojih bi uopće i trebao imati biljke. Prozračit će stan kad se vrati s posla, ali ne tako dugo kao što je učinio danas u radnoj sobi.

Dok se računalo pokrenulo, sustav dignuo, dok su se programi otvorili i tekstovi pokazali na ekranu, već su i drugi kolege došli i zauzeli svoja mjesta i pričali o tome što ih sve danas čeka. Završavajući svoj dio posla i pripremajući komentare i osvrte koje će uvrstati krajem dana, jer novine izlaze već sutra, nije se niti trebao dizati sa stolice i tražiti pomoć od drugih. Zapravo su drugi dolazili kod njega za savjete, za prikupljanje informacija za upotpunjavanje članaka, i to većinom neke političke teme. Ako je za nešto pokazivao strast i kompetencije, to su onda bile javne političke teme. Ta strast nije bila upečatljiva u pisanju članaka, tu je bio razborit i diskretan, ali u raspravama u pauzi ili na putu kući, tu su dolazile do izražaja i nezadovoljstvo i kritika i smisao za pravdu. Samo je nedostajalo smisla za suosjećanje, ali to mu nije niti trebalo. Ili je bar tako mislio, također i danas.

Ali, svaki dan ima neku svoju razliku, samo ne i opravdanje. I kad se vračao doma, bilo je manje gužve, bez dugih kolona i bez stajanja skoro na svakom semaforu. Ujutro se ne sjeti svaki put pustiti cd da svira, ali na povratku to je nezaobilazno jer zna da za njega već tada počinje dnevni odmor. Stigao je do stana prije nego je pjesma završila, ali ju je ipak želio poslušati do kraja. Ostao je sjediti u autu, ali je motor i dalje radio, kao i njegova mašta.

Odjednom se sjetio da ima dobrih filmova na televiziji navečer, ali i dvd-a koje je posudio od prije par dana. Jučer je bio umoran, pa je zaspao ranije, a sutra ih je već mislio vratiti kolegi s posla. Nova pjesma je već počela, a nova obaveza je izašla na vidjelo. Ipak će danas pogledati filmove, a i ako ih ne pogleda danas, sutra će ih svejedno vratiti. Prije ulaska u zgradu, vidio je bus srednjoškolaca i atmosferu zabave u njemu. Bili su na nekom izletu, sigurno, pomislio je. Danas im je bilo vrijeme samo za druženje. Vrlo se lako poistovjetio s njima, poželio biti na njihovom mjestu, ali još brže se sjetio njihove neizvjesne budućnosti traženja posla. Tko zna hoće li im tada biti bolje nego njemu sada, ali im je sada svakako bolje nego njemu i njegovim kolegama.

Nakon prozračivanja stana, nakon ispijanja coca-cole, nakon tuširanja i puštanja dvd-a i polaganog zavaljivanja u kauč, prodrmalo ga je vibriranje mobitela. Počelo je zvoniti i zvono. Da je bila poruka, ne bi se dizao sa svog mjesta, ali zvono je zvonilo glasno i dugo. Dignuo se naglo, s neobičnim nemirom i iščekivanjem onoga tko bi to mogao biti. Vidjevši ime na ekranu, javio se pun ponosa i neobične empatije. Razgovor nije trajao dugo, javila mu se ona, samo zato što je tek danas pročitala njegove članke iz prošlotjednog broja. Zapravo je ponovila skoro sve što je on napisao, kao da to sam nije znao. Dobro je znao što je pisao ali nije znao kako. Nije znao da je njoj stalo do toga kako je on to napisao. Danas je najednom dobilo svoje zašto na svako njegovo kako. Malo smijeha, malo komentara o vremenu, malo pričanja o filmovima i malo spominjanja novih vijesti i teme koje će se tek čitati u novom izdanju novina. Sve je to stalo u par rečenica preko mobitela. Film s dvd-a je postao zanimljiv, više nije bilo zatvaranja očiju i dremuckanja na kauču. Danas je postalo bolje od jučer, a sutra je trebalo početi bolje nego jutros.

...

Alarm na mobitelu je već drugi put zazvonio i izazvao u njemu osjećaj tjeskobe i straha. Tjeskoba je bila izazvana samom činjenicom da je vrijeme da se digne, ustane, da počne nešto novo. Strah je nadošao još u snu jer je sanjao da je šef zanovijetao i prijetio zbog lošeg broja i zbog premalo žestine u člancima. Kako se naglo ustao i ostao stajati, nije znao da li se to i zaista jučer dogodilo. Kroz minutu-dvije došao je k sebi.

Zaboravio je dvd-e, nije ih se sjetio sve dok nije došao do redakcije i vidio kolegu. Da ih je barem izvadio iz dvd-playera nakon što ih je pogledao! Ali, što je tu je, sinoć je bio pospan pa je odmah zaspao.

Kad je došao do ulaza, već je čekao u redu, danas je opet bila gužva i školarci su se glupirali po ulicama i na semaforu. Jednog je čak skoro i okrznuo kad je skretao. Zaokupljen tim mislima sjeo se na stolicu u uredu i čekao. Sistem se već dignuo prije nego je promislio što bi sada bilo da ga je ipak okrznuo ili čak i jače ozlijedio.

Otvorio je svoj folder i tražio bilješke koje je već dugo skupljao. Već treba početi sa pisanjem nastavaka, nastavaka onih prethodnih članaka. Osmjehnuo se jer je u prednosti, ona tek danas može nove čitati, ali kad bi ih barem mogla ranije prokomentirati...

Nije mislio na šefa, nije mislio na druge. Trenutno nije mislio niti na to što će točno ona misliti, ali znao je da mora i dalje – pisati.

Nažalost, nije mu ni na kraj pameti bilo da bi ju on već danas mogao i sam prvi pitati.

...

Nena