Dosanjani dugovi

Čekanje (1)

Čekala je, ne zastajkujući. Vjetar joj je brusio obraze dok je odvažnim hodom hitala prema poslovnici Zagrebačke banke u Ilici. Čekala je u sebi, žurno…

Plamenovi jezici neizvjesnosti brisali su granice između nje i jave. Vodili je do vrhunaca čežnje i sunovraćali joj pogled na provalije. Odmicala se tako da je zamišljala sebe u avionu: “Sve je gotovo”, mislila je, iako odgovor još nije stigao. Za koji trenutak saznat će putuje li ili ne, ovisno o uplati točne sume novaca koja joj je potrebna za avionsku kartu od nepoznatog darivatelja.

U ovom trenu imala je istovremeno sve i ništa. U mogućnosti da odleti u Ameriku imala je sve -imala je svoju djecu. U istom tom trenu imala je i ništa jer moguće je da novac nije stigao. U tom slučaju, doslovno ima “ništa” jer prije nade u ovakav rasplet, imala je „nešto“ - neku drugu misao za utjehu: preživjeti.

Sada se ovo pretvorilo u igru ruskoga ruleta jer uvijek je tako kada se srce stavi na pladanj.

Plesala je balet na ulici. Svojim dugačkim, tankim nogama koje su provirivale ispod kaputa, nevjerojatnom točnošću zaobilazila je one koji su joj dolazili ususret ili hodali ukorak s njom. Balet je savršenstvo forme u taktu, a ona je plesala neizvještačenom, ali do kraja istaknutom osjetljivošću za druge koje je izbjegavala dodirnuti svojim tijelom kako ih ne bi povrijedila. Glazba je svirala u njoj i činila je savršen spoj sa zvukovima s ulice. Otkucaji srca davali su ritam koracima izvana. Dodirivala je tlo leteći. Bila je srna na cesti, u trku s vucima svojih misli.

Fokus. Blagost. Sidro koje drži jedino nada, nije joj dopuštalo da otupi od siline emocija. Savršeni sklad narušen vjerojatnošću da ipak neće uspjeti održavala je potpuno predana volja. Pokretala je tijelo svom silinom, dok je istovremeno imala osjećaj da ju nešto vuče prema naprijed.

Bila je nesigurno sigurna u vlastiti ishod.

Bila je sveto nemirna i prpošno mirna.

Zazvonio je telefon.

Javila se: “Mama, stižeš li?”. Odgovorila je: “Sigurna sam da se uskoro vidimo”, poklopila je od siline udara čovjeka koji se zaletio u nju na samom ulazu u banku. “Ti?”, otelo joj se s usana u izdahu koji se od udara vinuo iz dijafragme.

On.

Pogledao ju je, iznenađen time s kime se sudario. Nije ju ostavio u dugome čekanju, samo je izrekao: “Milica mi je javila još prije dva mjeseca za tvoju dijagnozu. Nadam se da si zadovoljna gestom”.

Odmaknula se korak od njega. Bila je srna izmoždena od trčanja među vucima života. Odnedavno i bolesna, nepovratno i u zadnjem stadiju, mirila se s činjenicom da neće vidjeti vlastitu djecu prije kraja života za koji ne zna koliko još dana broji. Kada je doznala da će joj nepoznati donator iz njihove lokalne župne zajednice donirati novac u iznosu avionske karte za Ameriku, kako joj je kći objasnila, nije htjela vjerovati dok se ne uvjeri da je iznos sjeo na račun.

A, sada ovo.

On.

Nisu se vidjeli 15 godina.

Odgovori: “Ti si darežljivi donator?”. Nije to bio podsmjeh, već izraz čuđenja.

Tiho joj odgovori: ”Nisam te htio smetati, pa čak niti otkriti da sam ja, nakon svega što je bilo”.

Čekala je s upitnicima u zraku. Pogled joj je gorio od neizvjesnosti. Vrijeme između njegovih rečenica usitnilo se u doživljavanje pikosekundi.

Nastavi: ”Morao sam…, morao sam te vidjeti”, pognu glavu, zajeca i nasloni se na njeno rame. Bila je to slika za vidjeti; visoki, krupni muškarac pognute glave na ramenu jedne mršave, sitne žene.

Snašle su se njene ruke prije njenih misli te ga zagrli. Dozvoli mu trenutak ubrzanog, plačnog uzdisanja te se potom odmaknu kako bi sebi dala prostor da postoji.

“Hvala”, odgovori, “možda si mi u jednom trenu života uzeo srce, ali sada si vratio dah u moja pluća. Dovoljno da otputujem. Znaš da su, od kad te nema, moj život, oni. Mogućnost da ih više nikada ne vidim uplašila me do razine da ako se to dogodi…, da ću zaboraviti tko sam.”

Primi ga za ruku te zajedno uđu u poslovnicu.

“Jelena, zbog tebe imam osjećaj da vrijedim”.

Krštenje (2)

Slike iz prošlosti ponekad su kao slike iz budućnosti.

Milice, rastresen sam.

Gledam u tvoju sliku s krštenja. Majčica te drži, ne vidiš se od ogromnog bijelog jastučića u koji smo te položili. Toni joj je do struka i pridržava tvoju igračku. Odjevena je u bijeli kostim i njena duga, ravna, plava kosa položena je u rep koji se spušta do polovice leđa. Snaga u krhkosti. Nevjerojatno… Uvijek je time odisala. Nakon tvojega rođenja brzo je skinula sve viškove. Drži te u naručju i zamišljeno gleda preda se, kao da je potpuno odsutna i istovremeno potpuno prisutna.

Milice, sada mi izgleda kao da u tom trenu svjesno govori “da” svim godinama samoće u kojima vas je podizala bez mene.

Gdje sam ja u toj slici?

Iza fotoaparata.

Vidi, kako simbolično.

Kao po običaju, skrivam se iza nečeg drugog, iza neke radnje, moje akcije, projekta… Skrivam se iza izlike i tako izlikom postajem. A s vremenom shvaćam da moje postojanje postaje izlišno, kao što sam u jednom trenu našeg zajedničkog života shvatio. I otišao…

Milice, kako si ti tako odrasla da sada u dobi kao ja na ovoj slici, svoga oca odgajaš?

Ona te podigla.

Ne mogu, Milice… Ili je to jedino što mogu – prihvatiti vaše i njeno milosrđe: poći s njom k vama u Ameriku, biti još jednom zajedno u domu.

Odsječen sam od pupkovine. Sada razmišljam da sam u biti otrgnut vrlo davno, možda onda kada je moj otac otišao. Doduše, on je otišao s ovoga svijeta, s mojih deset godina. Sestre i majka podigle su me aristokratski, u emotivnom smislu, toliko jako, valjda, da nikada nisam…neću reći odrastao, nego dorastao ulozi staratelja za druge. One su mi pružile da osjećam, ali slabost se rodila u mom organu za odlučivanje.

Može li se moja slabost opravdati time što je moj vlastiti otac izbivao u mom odrastanju, ne znam…

Nisam se pronašao.

Da.

Nije da nisam volio.

Jesam.

I tebe, i tvoga brata.

I nju.

Volio sam vas sve.

Ali… Nisam mogao.

Znaš li onu Massimovu pjesmu Da mogu? Cijela je moja.

“… vratio bih sebi čast

oborio lošu vlast“, tako ide, al' još ne mogu” kaže. I tako čitav život, u krug.

Ne. Ja ne mogu. Ne mogu sam. Ne, ne, ne… Neshvatljivo je. Kovitlac koji me jednom izbacio iz trasa vaših života sada me uzima i rasipane dijelove mene sastavlja. Kako? Kako???

Jednom odbačen od samoga sebe otišao sam od onoga što sam trebao biti: vjeran suprug, dobar otac… Zlo je takvo da se raduje našim neuspjesima i ja sam tako jednom u usporedbi s vama, sebe procijenio nedostojnim da postojim u vašoj blizini. Gotovo sam se obradovao toj spoznaji jer me umirilo da biti dobar otac i muž za mene nije predodređeno, za mene je nedostižno. Na taj način sam odustao. Poveselio sam se svome porazu koji mi je poslužio kao izlika da nikada ozbiljno ne zaživim ovaj život. Da ga živim ozbiljno i punim plućima, što je ujedno i odgovorno. Upravo suprotno kako nas često upućuju razni glasovi iz različitih izvora, da iz neimanja odgovornosti proizlazi više suživljenog života, života koji je doživljen od tebe samog, a ne rasipan u vjetar. Odgovornost ti daje mogućnost da živiš 100/100 u intenzitetu svoga potencijala. Neodgovornost te otuđuje od tebe samoga.

Živio sam otuđen, otrgnut od pupkovine. Odsječen sam odavno, kada sam ostao bez svoga oca, srastao sam s idolom „dobroga osjećanja“ i prema tome sam donosio svoje odluke, prema tome kako se osjećam.

Milice, to nije odlučivanje, to je puko samoobmanjivanje. Osjećaji koji su nestalnosti naših nutarnjih zbivanja, zar mogu biti jedini temelj važnih odluka?

Savjest, muči me savjest, Milice. Ona u koju nikada nisam vjerovao. Mučni osjećaj u želucu. Ovaj tren poprima neke druge oblike osim onog neodređenog osjećaja krivice. Imam kompas u ruci, to me liječi. Ti si mi ga dala kada si me nazvala i prepričala mi stvar. Da, kupit ću joj kartu… I još i više. Idem.

Mučni osjećaj poziv je na razrješenje čvora čitavog mog života. Oprosti, prvi puta vidim cijelu sliku, stojeći iza fotoaparata: našega života. Ne želim biti skriven iza radnje, tek usputni promatrač vaših života. Ne želim da mi promaknete vi, ne želim da mi promakne ona, ne želim, ne želim. Idem.

Pa, makar sjedio u zadnjem redu aviona jer ona ne želi sjediti kraj mene.

Idem do na kraj svijeta.

Idem do nje.

Idem do vas.

Dolazim k sebi.

Neki mutni tip (3)

Dolaziš, i opet ćemo se brinuti više za tebe nego za mamu. Nema veze što ona umire. Niti bi to tebe spriječilo od toga da budeš u prvom planu. Posebna prehrana za tebe. Eto, to je čega se ja sjećam vezano za tebe.

Lažem, sjećam se i predobro, onako živo, filmski, svakog našeg odlaska na nogometnu utakmicu.

Da ih se barem ne sjećam.

Bio si predobar materijal za oca i nije mi jasno kako nisi uspio. Osim što zauvijek nosim stigmu da ti nismo bili dovoljno zanimljivi. Ipak je taj tvoj umjetnički život, a onda i poslovni, sjajio više od nas.

Nisi bio tu kada sam se prvi puta zaljubio. Prvi i posljednji. Nisi bio tu da bih primijetio sjaj u tvojim očima kao znak odobravanja mojega izbora. Pa kako bi ti to uopće i razumio?! Tebi ljubav nije bila svetinja, a kamoli nešto tako tradicionalno poput braka. Ti, tako moderan. Ti, tako potrošen… Tek blijeda sjenka sada svoje nekadašnje markantne pojave. Bio si mlad, bio si pun života dok te gledam na fotografijama iz prošlosti. Zar nisi imao uvjete baš kao i svatko, donekle nesavršene, ali dovoljne, da ostaneš s mamom, da ostaneš s nama? Po tebi, ne. Sigurno je to da si meni, po svojoj računici, upriličio iste takve: stasanje bez oca. Ono za što kažeš da ti je najviše nedostajalo u životu, svome sinu ostavio si u zalog - prazninu.

Sanjanje (4)

Sanjala sam da letim. Uzdigli smo se lakoćom poput perca koje nosi struja zraka. Tišina. Atmosfera je mijenjala boju od narančastoroza do potpuno roza prošarane ljubičastim trakama. Mekani oblačci nakitili su prizor. Ambijent u avionu: ugodni dnevni boravak u art-deco stilu, prazan, oko mene nikoga. Sjedim u svojem prastarom (a izgleda mi nov novcat) baloneru boje mente. Prostor izvan aviona: nebo. Da, prostor izvan aviona u letu je nebo. U snu, metafizično nebo.

Uzletjela sam do neba. Kako, pitam se…

Poslužen je čaj na kolicima sa zlatnim ručkama u porculanskom servisu.

Savlada me umor i ja usnem u snu.

U snu (snu) dohvaćam da sam u bestežinskom stanju. Mogu letjeti! Da, mogu letjeti, kao u svim snovima u djetinjstvu. Na misao da želim gore, tijelo mi se odiže od stolice, nogama u zraku kao da i dalje sjedim. Ispravljam se i krećem u istraživanje. Dolazim do avionskih vrata i otvaram ih bez straha. Avion kao da se usidrio u komadiću neba, stoji na mjestu. Krećem prema njegovu krovu (imaju li avioni krov?) gdje ugledam stolić i stolicu, a na stoliću posluženi čaj. Čajanka na krovu aviona u poslijepodnevno doba, na najljepšem mjestu stratosfere. Sjednem i otpijem gutljaj. Šipak. Stanem uživati. Nije to za mene Proustov lipov čaj koji budi reminiscenciju i posljedičnu nostalgiju. Ne. Puni okus šipka dopunja moj osjećaj „ovdje i sada“ i upotpunjuje skladno stanje moga uma i tijela. Neopisiva ugoda koju još jedino, ali u manjoj mjeri, mogu prispodobiti jutarnjim sanjama u toplome krevetu u djetinjstvu ili najljepšim zagrljajima u životu. Eto, takva ugoda.

Glas.

Čujem glas u sebi.

A opet nije moj.

Topao, ugodan zvuk moga imena.

Čujem ga. Smijem se.

Najljepši zvuk u životu.

Zvuk moga imena izgovoren glasom koji me ugodno prožima i škakljuca.

Odgovorim: „Da….?“

Osjećam ugodan osmijeh s druge strane na moj upit.

Dragost bića.

Uživam u tom kratkom pozivu i odazivu koji za mene traje čitavu vječnost.

Na tu misao, glas mi se ponovno obrati: „Jelena, upravo to i je život: poziv i odaziv.“

Pomislim: „Bože, ti jesi.“

Odgovori: „Tako si i odgovorila svojim život“, osmjehnu se umireno, kao da je do nedavno strepio, osjetih.

Grleni zvuci moga glasa iz moje dubine potekoše i ja se nasmijah puninom svoga bića.

„Hm“, začujem, „sad kad se je razriješila zagonetka tvoga života“, „bi li voljela iskapiti život do same punine?“.

Prenuh se iz svoje radosti i malo se smetoh jer zaboravih na trenutak da je ikad išta postojalo osim sada.

Vedro odgovorih: „Bože, a gdje su ostali?“.

On odgovori: „O tome je i riječ. Vraćam te na dva mjeseca da im budeš na pomoć. Volio bih im kroz tebe udahnuti još malo životne nade i veselja prema životu. Brine me najviše Marko. Sjetan sam kad doživim njegovu rezignaciju koju osjeća prema životu. Milica i Toni me malo manje brinu, no mislim da bi bilo fer da im popravimo dojam o tome što znače mama i tata zajedno, a ne odvojeno, što znači obitelj. Oni sami podižu predivne živote i njihove obitelji, njihova djeca žele osjetiti taj puni sklad dolaženja i odlaženja u život i iz njega pod krilima najmilijih. Treba im to, da bi sačuvali cjeline svojih dječjih bića u sebi kada odrastu u zrele ljude. Rastužena djeca, razočarana u trajnost ljudske ljubavi, gorko traže prvo zadovoljstvo povjerenja u različitim nadomjescima. Zadovoljstvo postojanja proizlazi iz predpovjerenja čiji temelj je moja ljubav prema tebi jer sam te pozvao da postojiš. Na sljedećoj stanici susrećeš majku i oca koji preslikavaju moj odnos prema tebi. Jako mi je važno da tu stvar popravimo u tvojoj obitelji.“

Počeh zamuckivati: “Pa kako, …, pa znaš da sam ja bolesna, ne mogu im biti ni od kakve pomoći, a Marka samo nebo ne bi probudilo iz njegovih noćnih mora.“

„Zbilja?“, osvrnu se na ovo posljednje te nastavi: „Bit će dovoljno da ga ponovno zavoliš“.

I odjednom, u hipu, sve nestade. U stilu Alice u zemlju čudesa, stolić i stolice se u stolnjak pospreme, vjetar zapuše, zatrese se avion i ja otvorih oči.

„Ništa strašno, malo propadanje“, odgovoriš mi.

Pogledah te u lice. Umor je iscrtao tamne krugove oko tvojih očiju. Pramen crne kose nagnuo se prema naprijed zajedno s tvojom glavom prema meni. Sjedine iznad ušiju dale su ti šarma.

Moralo se priznati, bio si još uvijek, iako ostario, zgodan čovjek.

Soba (5)

Dok ležim na svom bračnom krevetu soba počinje poprimati obrise moje stare dječje sobe. Kako je moguće promijeniti kontinent, fizički i misaono se udaljiti od starih boljki, a onda ponovno osjetiti bol u punini nečeg tako davnog, nečeg tako prošlog, nečeg tako pomirenog, nečeg tako nikada prorađenog - već u biti potisnutog? Teleporter mojih misli i moga tijela vraća me u isto stanje nadražaja na povraćanje od siline plača. U ono skrivanje u sobi i preboljevanje vašeg razvoda.

Isprike. Mučno mi je od njih čitav život. Em ništa ne vraćaju, em bolujem od jedne potrebe, a to je potreba za idealizacijom. I tako, ima taj neugodan dio mene koji me, kad mi se osoba ispričava, ruši iz mog stanja idealizma.

Koliko mi teško pada, tata, tvoja isprika.

Radije bih da si savršen. Savršeno nesavršen. Kakav i jesi čitav život.

Sad izgleda da mi je bilo lakše podnijeti tvoj odlazak, nego što proživljavam tvoj povratak.

Povratak je izvjestan.

Ti dolaziš.

Mama umire.

Kako to dvoje ima veze???

Evo, u ovom sranjskom životu ima.

Rađe bih da ne dolaziš.

Jer to je u uskoj vezi s njom.

Ne, tata, nije da ti se ne radujem.

Ali, ja imam osjećaj da je to grljenje smrti, moj „da“ njoj - toj mračnoj kolijevci.

Tata, priznajem da ne vjerujem.

Sviće.

Kakav rasplet.

Kakva je to igra života?

Ti imaš šansu za otkupljenje baš zato jer je ona nasmrt bolesna.

Njena bolest kupila je kartu.

Ona je platila. Platila ti je šansu da prođeš pročišćenje u ovome životu. Je. Ružno je za pomisliti. Odnosno, nije kurtoazno, ali je vrlo precizno.

Zavrijedi je.

Ples (6)

Najradosnije razdoblje moga života. Najljetnije, mada je bilo proljeće. Super haljetak, dobra frizura, moje cure i ja… Tuškanac. Plesnjak na terasi.

Ti, u košulji otkopčanog prvog gumba. Rastresenog pogleda, ali neodoljivo šarmantnog nevinog, predivnog osmjeha.

Prilaziš mi, veoma samouvjereno. Tako si odisao svim mojim očekivanjima, da nisam dvojila o tome hoću li pristati na ples s tobom.

(…)

Završilo je kako je završilo, ali ja znam kako je počelo.

To je ono što me ne može iskorijeniti iz uvjerenja da bih i s ovim znanjem o ishodu našega života postupila isto.

Jednostavno, ne vjerujem da se ti nisi zbio, da bi me isto takav osjećaj zapuhnuo s nekim drugim.

Ne, ne vjerujem. Nesuđeno – dosuđeno… Dosanjani dugovi.

Sjedine ti šaraju kosu, i ja sam pritisnuta tlakom u avionu, slijepljenih leđa za naslon sjedalice pri turbulenciji. Opet… Imam osjećaj da mi je želudac u leđima zbog još jednog razloga. Miris tvoga znoja koči me jer neka tiha vatra tinja u mome grlu.

(…)

Kakav disco, kakav rock. Povjetarac i tišina. Klupa i dvoje isprepletenih ruku, nekoliko mjeseci poslije. Ljetna vreva još uvijek traje u gradu jer je sredina lipnja, i nisu svi još zbrisali na more. Ti i ja se skrivamo od viška informacija, a distraktori su svi i sve što nisi ti, nisam ja. Može li druga riječ za zaljubiti biti sljubiti se?

Za nas je očito ta vrijedila. Zagrljaj.

Nema ničega osim tebe, nema ničega osim mene. Nema nikoga. Nitko ništa ne predstavlja. Sve je u prigušenom mode-u. Sve ostale životne preokupacije samo su blur. Jedino što ima oštre bridove si ti.

Svjetlo, molim (7)

Bol prodirućeg svjetla, bol propadajućeg aviona: bol hladnih srsiju u prsima.

U posljednje vrijeme stalna senzacija u mom tijelu. Podsjeća me na njenu bolest – rak pluća.

(…)

Rastajem se. Tupi je udarac Mirelino promaknuće i preseljenje u novi grad. Sumnjam da ćemo ostati zajedno, ali sad kad Jelena zna, nemam više volje “igrati tatu i muža klauna” – tužnog klauna. Iznutra se raspadam, a izvana se forsiram.

Odustajanje ili tek racionalna odluka koja je najpogodnija za sve?

Nije vrijeme za patetiku. Treba pogledati istini u oči. Nisam ja više ta osoba. Osjećam se kao fantom u operi djetinjstva svoje djece. Deformiran sam. Nikad iskrenije nisam osjećao da jednostavno nisam za brak. Institucija. Konsekventno je. Eto, nije počelo jučer to naše razilaženje. Nakuplja se, možda čak i oduvijek. Nisam ja za brak. Njoj je ta uloga legla puno bolje nego meni.

(…)

Što se to događa sa mnom? Večer uoči puta. Stvari koje bi trebale naći mjesto u torbi, pobacane su po sobi. Malo je reći da sam u boljem stanju od njih. Pobacan iznutra do na kraj svijeta, odavde do Amerike…

Živo osjećam bolne dijelove svoje duše koji su pohranjeni u njih: dijelove koji su u njima, u djeci, i u njoj. Precizna lokalizacija boli.

Ona je u hladnom jezovitom probadanju u plućima, njih dvoje u glavi, nogama i rukama. Raspadam se. Neopisiva sila baca moje tijelo. Grčim se do suza i rukama i nogama padam na tepih ispred kreveta.

Jecaj.

Uzdah.

I tako do iza 3 ujutro.

Svjetlo,

molim.

Probija se uz bol.

Nisam to ja u tunelu.

Tunel je u meni. Živi mrtvac u meni biva preobražen bolnim prodiranjem svjetla u stare strukture.

Svjetlo.

Molim.

Epilog

Zvjezdano modro nebo

Ispod zvjezdanog modrog neba. Rub stolnjaka. Na čaši trag merlota. Sjena preko obraza. Desni kut usana blago zakrivljen. Pogled na pučinu iz najdraže hotelske sobe, u ranu jesen. Odraz mjesečine. Licem prolazi grč, je li slatkoće ili gorčine. Neodvojivo previranje boli gubitka i sretnih uspomena.

Nema je.

“Je li prešla sva u zvijezde?”

O tome su uvijek razgovarali. U svakoj etapi svog života.

I dok su bili mladi, i sad kao ostarjeli ljubavnici.

Iako je uvijek mislio da će umrijeti prije nje, prva je otišla.

Neobično. Proživjeti najkomprimiraniji dio života bez ključa svoga postojanja, kako ju je volio, barem za sebe zvati. Ako je ikada sebi trebao dati konkretni materijalni razlog zašto živi, to je bila ona. A, ipak, proživjeli su najplodonosnije razdoblje svoga života odvojeni. Ljubav je za njih došla odjevena u godišnja doba. Promolila je glavu u samo proljeće mladosti, zaobišla ih u ljeto. U jesenima svojih života, dok su rađali, nisu znali da će ih ponovno presresti zaodjevena u zimu starosti. Bila je trajno tu.

Kao da se ljubav sama poigrala upalivši iskre njihovih bića svojim nezamjenjivom čari te ih susrela na samom kraju dogorijevanja, da bi ih ozeble od života ugrijala.

Nijemo ćutanje. To otkriće kvalitete postojanja. Kao da je cijelo biće pretvoreno u osjet ili kao da su se svi osjeti slili u jedno. Nijemo ćutanje. I zrak, i miris soli, i mreškanje mora, i taj Mjesec što namiguje, i blaga gorčina vina, sve kao da je jedno.

Naježen do vrška. Koncentriran u jednu točku čula.

“Ej, ti si? Samo ti si kadra tako zapremiti prostor. Malo mi je dosadno bez tebe. Hvala na posjeti.”

Zatvori oči. Svježina godi. Uljuljan u tišinu. Jedino što osjeća je rub čarape na desnoj nozi. Ne smeta. Automatski doziva ugodan osjećaj dodira njenih stopala u postelji. Najtankoćutniji predio muškog tijela.

Slapovi svile padaju po njenim ramenima. Plava kosa nekada u valovima, na kraju sijeda dugačka pletenica. Nije ju htjela ošišati, mada žene u starijoj dobi često miču taj trag ženstvenosti.

Koliko redova pletenice, koliko vlasi kose, toliko događaja u njenome životu. Ni jednoga se nije htjela odreći. Možda ju zato nije htjela ni kratiti.

More. Ili njene oči. Prozirne. Duboke.

Ljubiti njene obraz u starosti je bilo kao piti prokušano vino. Više se razmatra, nego mladenački, strasno uživa.

Četrdeset godina života bez nje, a opet ne može reći da ga je ikada stvarno napustila. Pa čak i sad dok tone beživotno na balkonskoj stolici u san, on osjeća da ga njene ruke grle oko vrata.

Otvara oči. Stvarno, ona je.

Reče: „Stigao si. Čekala sam te.“

Ivna Ivanković