Dosanjani dugovi (V.): Soba

Dok ležim na svom bračnom krevetu soba počinje poprimati obrise moje stare dječje sobe. Kako je moguće promijeniti kontinent, fizički i misaono se udaljiti od starih boljki, a onda ponovno osjetiti bol u punini nečeg tako davnog, nečeg tako prošlog, nečeg tako pomirenog, nečeg tako nikada prorađenog - već u biti potisnutog? Teleporter mojih misli i moga tijela vraća me u isto stanje nadražaja na povraćanje od siline plača. U ono skrivanje u sobi i preboljevanje vašeg razvoda.

Isprike. Mučno mi je od njih čitav život. Em ništa ne vraćaju, em bolujem od jedne potrebe, a to je potreba za idealizacijom. I tako, ima taj neugodan dio mene koji me, kad mi se osoba ispričava, ruši iz mog stanja idealizma.

Koliko mi teško pada, tata, tvoja isprika.

Radije bih da si savršen. Savršeno nesavršen. Kakav i jesi čitav život.

Sad izgleda da mi je bilo lakše podnijeti tvoj odlazak, nego što proživljavam tvoj povratak.

Povratak je izvjestan.

Ti dolaziš.

Mama umire.

Kako to dvoje ima veze???

Evo, u ovom sranjskom životu ima.

Rađe bih da ne dolaziš.

Jer to je u uskoj vezi s njom.

Ne, tata, nije da ti se ne radujem.

Ali, ja imam osjećaj da je to grljenje smrti, moj „da“ njoj - toj mračnoj kolijevci.

Tata, priznajem da ne vjerujem.

Sviće.

Kakav rasplet.

Kakva je to igra života?

Ti imaš šansu za otkupljenje baš zato jer je ona nasmrt bolesna.

Njena bolest kupila je kartu.

Ona je platila. Platila ti je šansu da prođeš pročišćenje u ovome životu. Je. Ružno je za pomisliti. Odnosno, nije kurtoazno, ali je vrlo precizno.

Zavrijedi je.

Ivna Ivanković