Dosanjani dugovi (VII.): Svjetlo, molim

Bol prodirućeg svjetla, bol propadajućeg aviona: bol hladnih srsiju u prsima.

U posljednje vrijeme stalna senzacija u mom tijelu. Podsjeća me na njenu bolest – rak pluća.

(…)

Rastajem se. Tupi je udarac Mirelino promaknuće i preseljenje u novi grad. Sumnjam da ćemo ostati zajedno, ali sad kad Jelena zna, nemam više volje “igrati tatu i muža klauna” – tužnog klauna. Iznutra se raspadam, a izvana se forsiram.

Odustajanje ili tek racionalna odluka koja je najpogodnija za sve?

Nije vrijeme za patetiku. Treba pogledati istini u oči. Nisam ja više ta osoba. Osjećam se kao fantom u operi djetinjstva svoje djece. Deformiran sam. Nikad iskrenije nisam osjećao da jednostavno nisam za brak. Institucija. Konsekventno je. Eto, nije počelo jučer to naše razilaženje. Nakuplja se, možda čak i oduvijek. Nisam ja za brak. Njoj je ta uloga legla puno bolje nego meni.

(…)

Što se to događa sa mnom? Večer uoči puta. Stvari koje bi trebale naći mjesto u torbi, pobacane su po sobi. Malo je reći da sam u boljem stanju od njih. Pobacan iznutra do na kraj svijeta, odavde do Amerike…

Živo osjećam bolne dijelove svoje duše koji su pohranjeni u njih: dijelove koji su u njima, u djeci, i u njoj. Precizna lokalizacija boli.

Ona je u hladnom jezovitom probadanju u plućima, njih dvoje u glavi, nogama i rukama. Raspadam se. Neopisiva sila baca moje tijelo. Grčim se do suza i rukama i nogama padam na tepih ispred kreveta.

Jecaj.

Uzdah.

I tako do iza 3 ujutro.

Svjetlo,

molim.

Probija se uz bol.

Nisam to ja u tunelu.

Tunel je u meni. Živi mrtvac u meni biva preobražen bolnim prodiranjem svjetla u stare strukture.

Svjetlo.

Molim.

Ivna Ivanković