Zlobni čitač (3)

BARAKUDA

Za vrijeme poslovnog boravka u Puli, upitao sam svoje domaćine gdje mogu naći dobar restoran u kojem bih ručao. Trebao sam, naime, u tom gradu ostati nekoliko dana, a nije mi se dalo puno lutati da bih otkrio neko fino i ugodno mjesto.

- Barakuda je ono što vam treba - dobio sam odgovor. - Hrana je dobra, cijene su pristojne i nije daleko od hotela. Laganom šetnjom deset minuta. Krenite prema centru grada. Tri ulice dalje vidjet ćete s desne strane puno zelenila i veliki natpis. Ne možete pogriješiti!

Uputio sam se označenim smjerom. Restoran je imao prostrte stolove u vrtu. Izabrao sam jedan u sjeni velike pinjole. Konobar je djelovao srdačno. Pitao me želim li solidan ručak ili nešto onako, lagano, da prevari želudac.

- Volim solidno!... Ne volim varati! - odgovorio sam.

Čovjek u bijelom se nasmijao, a glas mu je zvučao prijateljski:

- Predlažem ribu! Imamo danas nešto posebno dobro i svježe, odmah iz mora na stol!

Kimnuo sam glavom, izabrao prilog i bijelo vino.

- Nećte požaliti! - uvjeravao me. - A može li kakav aperitiv dok čekate?... Jednu čašicu, hm?... Možda izvrsnu, domaću travaricu?...

Kuća časti!

Čovjek mi je izmamio osmjeh na lice. Toliko se uživio u razgovor sa mnom kao da sam mu bio jedini gost toga dana.

Čekajući,promatrao sam oko sebe. Sve je bilo uredno i čisto.

Za vrijeme jela nije me smetao, ali kad je odnosio prazne tanjure, zadovoljno me pogledao:

- Tko dobro jede, dobro i radi!

- Ne vidim drugih gostiju! - pokazao sam oko sebe.

- Trebali ste doći u podne!... Malo ste okasnili!... Ali, meni i nije do gužve. Imamo uglavnom stalne goste. Tko jednom kuša, rado se vraća... Znate, ja sam ovdje vlasnik!... Nije da štedim na konobaru... Samo, volim ovaj posao. Čovjek upozna znimljive ljude!

- A mogu li ja vas počastiti jednim pićem? - pokazao sam na bocu.

- Može - uzvratio je brzo. - Idem po još jednu čašu!

- Poslovno ili turistički?- upitao me na povratku.

- U Puli sam zbog posla - odgovorio sam.

- Djelujete mi onako, obiteljski... primijetio je.

- O da, imam ženu, troje djece i sedmero unučadi!

- Sretan ste čovjek - uzdahnuo je. - Sretan i bogat.

- Imam ženu i jedno dijete! Ali, čini se da će tu biti kraj.

- Ne želite više djece?

- Ma htio bih ja, još kako, ali žena... Neće ni čuti!

- Zatvorila dućan? - nasmijao sam se.

- Tako nekako!... uzvratio je zabrinuto. - Ma, volimo se i dobra mi je u svemu, ali kaže: "Jedno je dovoljno!" Pitam se čemu onda ovaj restoran, posao od jutra do večeri, čemu novci?... Ali ona, tvrda ko kamen!

- Slušajte, imam jedan prijedlog. S vašim dopuštenjem, mogu li govoriti s njom?... upitao sam iznenada. - Ostajem u gradu par dana, mogli bismo to izvesti onako, kao slučajno!?

- To nije problem. Magda dolazi svakoga dana na ručak iza posla. Mogu joj reći da smo znanci, pozvati je da sjedne k nama za stol, a ja ću se na kratko povući podnekim izgovorom. To ionako činim redovito... Ali, ona je lijepa žena, odjsekao bih prste svakome tko stavi ruke na nju!...

- Bez brige, čovječe! Moja bi meni odrezala vrat, znam kako je to!... I shvatite da je ovo samo jedan dobronamjeran pokušaj, ništa više!

- Eno je na vratima!... Hajde da vidimo kakav ste vi čarobnjak!... Da bih pola restorana za još jedno dijete! - okrenuo se i povikao. Magdice, ovdje smo!

Mlada je žena imala energične pokrete. Djelovala je odlučno. Promatrao sam je šutke. Pustio sam da se nahrani u miru. Samo sam joj pomagao od vremena do vremena napuniti čašu s vodom, dodati posudicu sa začinima... I rijetko bih ubacio pokoju riječ. Znao sam da gladni ljudi slabo slušaju.

- Čini se da vas vaš suprug izvrsno poznaje. Pripremio je sve s mjerom, ali ukusno! - rekao sam kad je završila.

No, ona je podigla glavu, pogledala me ravno u oči i dorezala:

- Gospodine, da bude jasno, ja nisam od jučer. Vas, istina, ne poznajem, ali što se tiče mog Frane, znam ga u dušu. Jako je dobar i pošten čovjek. Samo, on naivno misli da može neke stvari promijeniti i kad ne može. A to lako izazove nesporazum. Vjerujte, moj suprug ne zna ništa sakriti od mene i ja odmah vidim kad nešto petlja i muti. I sad mu piše na nosu da ima nešto za brijegom. Zato recite odmah, je li to možda u kakvoj vezi s vama!? Jer ako išta ne trpim, to je kad mi se ljudi počnu iznenada ulagivati i laskati. To je vrlo jeftino i prozirno. Znajte, ako samo posumnjam da ste u takvoj skrivenoj priči s njim, što god to bilo, spremna sam vam zahvaliti na društvu i otići van iz ovih stopa, razumijete?

- U redu - odgovorio sam - onda nema smisla okolišati. Ovdje sam s razlogom- Htio bih kupiti od vas nešto što vam ne treba!

- Je li, a što je to?

- Vaše buduće majčinstvo?

Žena je bila u šoku. Valjda je očekivala čuti sve drugo na svijetu, ali ne to.

- Molim? - ostala je ošamućena. - Vi se šalite?

- Ne šalim se! Vaš suprug je malo prije ustanovio da sam ja jako bogat čovjek, pa ne vidim što nas priječi da učinimo pogodbu. Ne tražim ništa drugo, nego da mi prodate ono što vam ne treba!... Vi više ne želite biti majka, jedno vam je dijete dovoljno, zar ne? Pa onda...

- Kako to mislite?

- Kupujem od vas šansu za drugo dijete. Ne trebate, ili bolje rečeno, nemojte ga imati. I to je sve!

- Tjerate neki cirkus? - mjerila me pogledom.

- Djelujem li tako?

- O bože, vi mora da ste nastran čovjek ili pijan. Koliko ste vina popili?... Jer, ako ovako nastavite, ja ne želim biti s vama za istim stolom! - i da bi to potvrdila, počela se dizati sa stolice.

- Čekajte malo, dokažite što ste rekli! U čemu je nastranost? U tome što prihvaćam vašu volju? U tome što hoću ono što vi ne želite?

- Jeste li vi zao duh, ili što? - pogledala me tako mrsko i hladno da je sve oko sebe pretvarala u led. Ali se ipak spustila na stolicu.

- Gledajte ovako! - ustrajao sam u ponudi. - Ako ne želite drugo dijete radi novca, ja vam ga nudim, samo recite koliko?! Ako hoćete više udobnosti, i to vam nudim, odmah! I ne morate više raditi!... Ako se bojite da ćete izgubiti svoj lijepi stas, i to vam ostaje... Možete biti sigurni! Samo recite cijenu... Koliko vrijedi to što vam ionako ne treba? Što je tu nepošteno?

- Nepoštena je sama ideja!... A i kad bih pristala, što ako se jednog dana predomislim, ili nam se, da tako kažem omakne, i ponovno zatrudnim?

- E to je već problem, tada bih morao doći po svoje?

- Vaše?... Kako to mislite?

- Mislim na ono što je logično. Ako vi ne želite dijete, ono će biti moje. Imam ih već nekoliko, što vlastite djece, što unuka, pa može još jedno! Moja supruga se neće buniti!... Znate, kod nje je prošlo ono vrijeme kad žena može zanijeti... Bit će jako sretna!

- Ovako luda čovjeka još nisam srela! - zlurado se nasmijala, ali kad bi se ljutnja mogla mjeriti Celziusima, nakon kratkotrajnoga stanja ispod nule, sada bi se oko nje dizala para.

- Polako, gospođo, jeste li vi svjesni što znači vaša odluka?

Vjerujem da ste ozbiljna i odgovorna osoba. Kažete mi da nisam normalan, a ja vam samo želim dati šansu za jedan optimalan život. I to po vašoj mjeri. Točno onakav kakav želite. Podupirem vaše htijenje. Ne vidim zbog čega ovako kipite od bijesa? Ako ja govorim smireno, zašto ne možete i vi?

- Jer me vaš način vrijeđa! I jer to o čemu vi govorite spada u intimu između mene i moga muža! Tko vas je za to ovlastio? Kojim pravom to govorite?

- PRavom djeteta kojega ćete se možda riješiti, jer ga ne želite. Ili još gore, djeteta, koje ćete ipak podizati, ali na silu, jer nemate za to volje! I to cijeli život, kakva muka?! Ja kupujem vašu muku da je se zauvijek oslobodite! Ne morate više nikad o tome razmišljati. Prodajte mi ono što vama ne treba i ostaje vam sloboda koja vam je vrjednija od svega na svijetu. Sloboda koja vam je tako važna da se ne osvrćete ni na želju čovjeka s kojim živite i kojega zovete svojim suprugom!

- Ma, sad ste stvarno pretjerali!... Prisjeo mi je ručak. Ne vidim zašto bih ovo više slušala? I zašto bih vas trpjela! - mlada se žena podigla na noge takvom žestinom da je prevrnula stolicu. Usput je ošinula pogledom muža koji je izletio iz kuhinje prema njoj. Podigla je u vis prst i zaprijetila:

- A ti, s tobom imam poseban razgovor kod kuće!

- Magdice, draga, što je bilo, što se dogodilo? - pitao je uplašeni čovjek.

- Dobro ti znaš što je bilo i što si skuhao. Samo drugi puta neka ovaj cirkus bude bez mene, jer kad opet poželim ući u restoran, ti mi sigurno nećeš birati društvo za stolom, a i ručak, sama ću si platiti! - pokazala je s prijezirom u mom smjeru i domarširala iz restorana podignutih ramena. Ne osvrnuvši se.

Frane je poletio prema meni. Ovoga puta nije imao ljubazan izraz na licu:

- Što ste rekli mojoj ženi? Što ste joj učinili? - podigao je ruke jedva se susprežući od namjere da učini nešto što ne spada u fino ponašanje.

- Je li ovdje običaj prvo čovjeka optužiti, a onda saslušati, ili može i obrnuto? - upitao sam najmirnije što sam mogao, a kad se Frane, vrlo zbunjen, ipak spustio na stolicu, podjstio sam ga: - Zašto se ljutite, jesmo li imali dogovor ili nismo?

- Jesmo, ali nisam htio da bude ovako!

- Slušajte me, čovječe, i mučnite svojom glavom. Ako je bolest teška, zar se ona liječi za stolom jedaćim priborom, ili oštrim skalpelom i ozbiljnom operacijom?

- Operacijom?... Ne sjećam se da smo spominjali operaciju! - pobunio se.

- Ne skrbite se oko toga, vaša je žena otišla samo pod anestezijom, a tešku operaciju će obaviti njezina savjest. Onoga dana kada bude ona sama za to spremna. A vi, ostanite čovjek i mučkarac, kakav vidim da jeste. I nemojte je požurivati. Pružite joj osjećaj da se može osloniti na vas. I molite se Bogu, jer to je i njegov posao.

Odbacio sam ubrus na stol i izašao iz restorana, a da me vlasnik nije ni pokušao zaustaviti.

No, kad sam dvije godine kasnije opet došao u Barakudu na ručak, Frane me je prepoznao još sa vrata i imao je osmijeh na licu.

Jappa