DAMSTVO (I.)

ŠTO JE ONO UISTINU I KAMO JE NESTALO?

Pitam se što je ono uistinu? Da li je ono samo odjeća i obuća koju žena nosi ili pak cijeli jedan životni odabir?

Možda ga do kraja ne razumijemo, možda mislimo da je ono nekakvo lažno izigravanje otmjenosti i ležernosti. Ili je ono jedan duboki stav ženskog bića da živi svoje dostojanstvo koje osjeća u svome biću prožeto Duhom Svetim?

I kad gledam sve te lažne ljepotice, lažnog sjaja koje nam se nude na reklamama ostanem zatečena pitanjem gdje je ženama nestala sva ona prekrasna gracioznost koju su imale do ne tako davne prošlosti. Kamo je nestala ženska unutarnje ljepota? Gdje se sakrila? Gdje su one žene koje imaju mudrost u svojim nutrinama i dijele je mlađim djevojkama? Na što su žene danas spale. Da se izjednačavaju sa muškarcima i zbog toga gube ono najvrijednije što imaju u sebi. Svoju nježnost i ljupkost kojom ih je Bog obdario?

O…kako je divno osjetiti svoju žensku unutarnju ljepotu u sebi. O kako je još divnije ju živjeti. Kako je divno dozvoliti svojoj utrobi da diše…da diše sve ono što žena osjeća u sebi da treba živjeti. Mi žene toliko intuitivna bića…nježna…prekrasna iznutra…ranjiva krhka…na što smo spale. Na izjednačavanje sa muškarcima? Na glumatanje nekih super heriona, i na taj način naša istinska nutrina biva zarobljena.

Žena koja je u kontaktu sa svojim unutrašnjim ja je najljepša. Kada dozvoli svojoj unutarnjoj ljepoti da diše kroz nju. Bez puno šminke i puno kozmetike. Žena kroz koju diše njeno dostojanstvo i gracioznost. Uvjerena sam duboko da svako žensko biće u sebi nosi taj element u sebi – kraljicu, koja osjeća svoju vrijednost i ljepotu svoje individualnosti. Koja ćuti svoju unutarnju estetiku. Virtualna manipulacija koja je dio današnjice, kao da, kako i muškarcima tako i ženama, priječi, da dođu u kontakt sa samima sobom. Da dođu u kontakt sa svojim unutrašnjim organizmom, u kojem se krije sva tajna i ljepota života. I nema tog muškarca niti ljubavnika, niti šminke niti kozmetike koje će usrećiti žensko stvorenje od ljubavi. Žena je stvorena da bude voljena. I kada je u kontaktu s Ljubavi, koja ju ljubi…i kada ta Ljubav zaljeva njezin unutrašnji organizam, poput ruže nakon obilne kiše, ona dalje cvate i živi. Postaje istinski neovisna i emancipirani u punom smislu te riječi. Žena koja se natapa u Duhu, koja dozvoli Stvoritelju da ljubi njezino biće…postaje uistinu lijepa. Lijepa do kraja, jer njen Duh postaje prekrasan – šarolik, pun boja, zaigran. I nema depresije nema suicida kada žena otkrije svoju unutarnju estetiku. A duboko sam uvjerena da je svakoj od nas ženskih stvorenja, naš dragi Stvoritelj udijelio tu unutarnju estetiku po svakoj pojedinačnu. Jer depresija je pomanjkanje života, besmisao. A mi žene postojimo kao nositeljice novih života. Koja milost. Koja čast. Nositi novo biće u svome biću. I kao da smo stvorene da kroz nas se prenosi život dalje. Da struji kroz nas Stvoriteljeva originalnost i rađa se u svijet.

Ana