Dekalog, cztery

Čitanje ovog teksta prije gledanja filma utjecat će na gledateljev recepciju filma. Filmovi su po sebi perpleksni, pa se uvidima iz teksta mijenja gledateljeva percepcija i iskustvo gledanja, koje nakon čitanja postaje više prepoznavanje pročitanog, a manje samostalno razotkrivanje. Važno je napomenuti da je upravo ta zagonetnost na kojoj su filmovi izgrađeni, osnovni element dubljeg uključivanja gledatelja u priču i proces u pozadini. Preporuka je pogledati film, pa pročitati tekst, u nadi da će se onda dogoditi obogaćenje, razrješenje potencijalnih nejasnoća i produbljivanje sadržaja koji su nam trojac Kieślowski, Piesiewicz i Preisner pripremili.

''Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji''. Budući da smo za prošli nastavak napisali kako je većini gledatelja najteži za „probaviti“, moramo istaknuti ovaj nije ni malo lakši za razumijevanje i duhovno praćenje. Četvrta zapovijed, ističući bitan odnos poštovanja djece prema roditelja, prikazana je u zbrci između Anke i Michała. Kieślowski ostavlja prostor ambivalentnosti, možda više nego u ostalim uradcima, o naravi i smislu njihova odnosa. Neka nas u promišljanju vode neka uvodna pitanja, koja gotovo sigurno svakom gledatelju padaju na pamet tijekom film: Jesu li oni pravi otac i kćer? Ima li tu nešto incestuozno, tj. jesu li se tu Michału rodili osjećaji koji nisu više samo očinski? A kako mu Anka uzvraća? Je li mu ona uopće prirodna kćer?

''Otvoriti nakon moje smrti''

Omotnica na kojoj piše: ''Otvoriti nakon moje smrti'', napisano ''očevom'' rukom, element je na kojoj je izgrađena čitava radnja filma. Sadržaj omotnice pismo je Ankine pokojne majke, kako kasnije saznajemo. Otvaranje toga pisma dok je Michał na putu dovodi Anku do saznanja da on nije njezin otac. To dovodi do sukoba pri njegovu povratku i Michał ošamari Anku. On nikada nije otvorio pismo, a kasnije shvaćamo da ni sâma Anka nije otvorila pismo, nego je krivotvorila svoju verziju majčina pisma. Kada se napokon dogovore spaliti originalnu poruku, film nas ostavlja s neizvjesnošću rečenice: ''Najdraža kćeri, imam ti nešto važno za reći, Michał nije…''.

''Nijemoga svjedoka'' ovdje susrećemo dva puta: prvi puta kako vesla u čamcu, a drugi puta kada ga nosi. Izmijenivši pogled s Ankom, dobivamo dojam da ju je ''otkrio u laži'', a to potencijalno igra ulogu u razotkrivanju njezinoga pravoga identiteta. Postoji mogućnost da je on samo nagovještaj srži ove Božje zapovijedi: poštivanje autoriteta i uzvraćanje brige. Zanimljivo je da u ovome uratku susrećemo i doktora iz Dekaloga, dwa. Opet, možda neka simbolička prisutnost muške figure koja je bila presudna u drugome nastavku, a možda samo mig autora gledateljima, onaj ''Easter egg'' kako ga naziva današnja internetska kultura.

Bilo kako bilo, smisao ove zapovijedi jest riječ ''poštivanje'', dakle kao realan zahtjev zahvalnosti i pravednoga vrednovanja ljudi koji su nas donijeli na svijet, othranili i odgojili za život. Često se uz ovu zapovijed vežu ekstremi ''robovanja'' ili pak ''nebrige'' prema roditeljima – oba su pretjerani naglasci ili u slijepome pokušaju da se dijete oduži za nešto što nikada ne može nadoknaditi ili u nezahvalnom stavu nesvjesnosti i bahatosti prema dobru koje su nezasluženo primili. Nije samo pitanje ravnoteže ili zlatne sredine između ta dva pola. Pitanje je u umnažanju dobra i u opraštanju zla: ako si dobro primio tijekom svoga odgoja, uzvrati ga prvenstveno roditeljima, ali ga proslijedi i drugima (''…i dobro ti bude na zemlji''), a ako si primio zlo, oprosti ga i nemoj kriviti dva čovjeka za sve probleme svoga života. Smisao ove zapovijedi je i potjecanje, jer nema poštivanja oca i majke, ako nema oca i majke.

Shvatiti tko si da bi znao kako živjeti

Kako se razvija prikaz poštivanja i potjecanja u ovome filmu? Možda baš u igri identiteta koju autori prikazuju. Je li Anka primila dobro ili zlo? Tko joj je Michał? Je li bitno da joj je prirodni roditelj ili je važnije da se brinuo za nju i odgojio ju? Kako mu ona treba uzvratiti? Što mu treba oprostiti? Je li ona slobodna od njihove navezanosti, da ne bude rob i da živi svoj život, a da ne bude nezahvalna? Je li ona imala dostojno djetinjstvo ako joj je majka bila uskraćena? Jesu li Anka i Michał čudan prikaza majke i oca u čiji život mi gledatelji imamo kratak uvid kako bismo bolje razumjeli svoje roditelje? Ovaj mi je film ostavlja brojna pitanja, a možda je to i njegova najveća snaga. Istinski propitati narav odnosa djece prema roditeljima i roditelja prema djeci. Ne sakriti ponekad nagrđen i narušen odnos, koji je ovdje prikazan kroz tu ambivalentnost očinstva i neprisutnost majčinstva, nego se suočiti sa svim aspektima toga presudnoga poštivanja. Dade se zaključiti da su autori ovdje više rekli ''u nègativu'', kako se izražavaju fotografi, nego što su eksplicitno pokazali o zapovijedi. Upravo taj prostor ''praznine'' i nejasnoće može biti najkorisnije oruđe da svaki gledatelj preispita svoj odnos prema roditeljima. Kakav je on bio i kakav on jest? Što onda znači da trebamo poštivati te ljude, darivatelje našega života, i kako im trebamo uzvratiti da dugo živimo i dobro nam bude na zemlji? Kako ta Božja zapovijed utječe na ono što mi jesmo, različito od roditelja, i kako smo mi postali ili postajemo osobe?

Identitet kao enigma

Da ne ostanemo na površini propitkivanja, razgledajmo kamo se šire koncentrične kružnice koje su nastale bacanjem kamenčića autora u naše razmišljanje o sebstvu - jastvu. Uspostavljanje identiteta najjasniji je zadatak svakoga pojedinca. “Životnu odgovornost čovjeka možemo shvatiti samo ako je razumijevamo kao odgovornost s obzirom na prolaznost i neponovljivost.“ (str. 113), objašnjava egzistencijalist Viktor Emanuel Frankl, u knjizi Liječnik i duša (str. 113). Prolaznost i neponovljivost sugeriraju jedinstvenost osobe. Dok ne shvatimo samoga sebe, do tad je u nama prisutan nemir jer smo usmjereni na razvoj same jezgrovitosti našeg bića. Uspostava identiteta u čovjeku okupira čitavog čovjeka. Vidimo to razložno u svim scenama u kojima se Anka ne može usmjeriti niti na jednu aktivnost potpunom posvećeno i prisutno, dok ne razriješi svoju dilemu o Michału i njegovom očinstvu jer to ju dovodi u pitanje: Tko je onda ona njemu? Razdvojit ćemo ovo područje na dvije teme, odnosno dva opća identiteta koje svaki čovjek ima: biti čovjekom i biti djetetom (i odraslima je jednako upućena 4. Božja zapovijed, kao i djeci), da bismo se pozabavili nekim istinama o ljudskoj naravi, koje nas u ovome filmu (donekle) i sablažnjavaju. Pa krenimo…

Biti čovjekom

Ne smije nam promaći ono što nas u ovome filmu najviše smućuje: mogućnost muško-ženskih osjećaja između dvije muške i ženske osobe koje žive u uređenom odnosu oca i kćeri. Mi smo smućeni iz istog toga razloga iz kojeg oni nisu. Gulit ćemo ovdje sloj po sloj, da bismo nadišli prvu odbojnost te da se ne bismo njome olako obeshrabrili u razmišljaju. Mi tijekom gledanja i rasplitanja radnje doznajemo da su ovo dvoje ljudi, iako su živjeli u odnosu otac-kći jedno za drugo intimno osjećali i neku vrstu fizičke privlačnosti, na razini intuicije. Jesu li ovo dvoje likova izrodi ljudskoga roda? Ili nam otkrivaju egzistencijalno prevrijedno spoznanje o ljudskoj naravi. Poslužit ćemo se uvidima Fabricea Hadjadja koje navodi u knjizi Dubina spolova. Prenosimo citat Gunthera Andresa kojeg citira Hadjadj:

“Nitko nikad ne bi smio znati

tko su mi, u mutnome početku,

bili roditelji,

da sam negda, malešan, u trbuhu svoje majke,

plivao kao riba

i da sam došao na svijet,

krvlju natopljena zemljana kuglica,

namjesto da sam razdragana srca

uskočio među vas. (…)

Nikakva izgleda za nas da ostanemo podignute glave

u društvu lijepo podešenih stvari.

Povjerenje u se, dopušteno je samo stvarima,

samo sredstva imaju pravo na ponos.”

Tumačeći ove retke s obzirom na film te film s obzirom na retke ulazimo u najtajnovitiju sferu ljudskosti: biti osobom razlikuje se od biti proizvodom. U stihovima piše; nema tu mjesta ponosu. Stid je ono što nas izdaje čovjekom. Hadjadj ponovno citira Andresa i u nastavku pojašnjava: “Trocarstvo rentabilnosti, tehnike i spektakla, recimo jednom riječju uspjeha, učinka, podrazumijeva, dakle, “otklanjanje ‘biti rođen’, “stid od biti onaj koji je postao i opredjeljenje za biti fabriciran”. Biti rođen od nekog, biti nečije dijete te s njime u odnosu razviti privlačnost na spolnoj razini, znači imati incestuoznu želju prema toj osobi. Stid je prirodna granica koja se javlja kao zaštitni mehanizam spola, koji upućuje na njegovu sakralnost. U raspletu filma mi otkrivamo da naši likovi nemaju unutarnji sram u spolnom vidu jedno prema drugomu, ali jedno od njih pokazuje itekako stid zbog otkrića da tu srama nema. Stid je emocija koja proviruje iz nutrine, a sram je emocija društvenoga karaktera. Najposlije, to neimanje stida zadobiva opravdanje u rečenici koja jedina nije spaljena u pismu, a koja daje naslutiti da Michał i Anka doista nisu u krvnom srodstvu. Anka je tijekom filma prikazana kao osoba izražena intelekta i snažne intuitivne snage (što nam je i naglašeno u sceni na pregledu kod okulista). Anka Michału iznosi svoje primarne osjećaje spola, snage intuitivnog instinktivnog pulsiranja biti ženom, koje kao rijeka ponornica teče ispod zemlje, u dubini svakog duševnog zbivanja. No, ti impulsi nisu kod Anke zadobili formu karaktera, nisu dosegli uobličenje, koje možemo vidjeti kod Michała. On je, za razliku od Anke, odrastao, dok je ona na pragu odraslosti. Pokriće njegovog stava je čitav dotadašnji život, dok je pokriće Ankina stava njen sud koji donosi na temelju emocija. On na njezina previranja koja su u funkciji bistrenja forme njena identiteta odgovara svojim. Tako u čitavoj drami spoznavanja identiteta, on potvrđuje svoj očinski; pokriva Ankinu golotinju, ne niječe, ali štiti i tako pomaže njoj da uspostavi svoj identitet.

Biti djetetom

Onaj koji je stavljen pred zapovijed je dijete, jer je u zapovijedi sadržan zahtjev poštivanja oca i majke. Zapovijed je pak, opća, dakle, upućena svima, u čemu se otkriva nešto prozaično, to da je svaki čovjek dijete nekih roditelja. Čitava zavrzlama osjećaja koji su rođeni u likovima te zatim položeni pred gledatelja razrješuje se u punokrvnom zahtjevu mlade djevojke koja je do jučer bila „toliko hrabra“ izraziti intimna stanja čovjeku kojeg je držala svojim ocem, da bi u jednakoj silini, u pidžami, poput malog djeteta, potrčala za njim ujutro preko parka, u strahu da ju napušta te otkrila primarniju razinu ljudskoga bića, od onog njegovog nagonskog dijela. Nagonski je dio onaj zbog kojeg se rađa stid, jer nije sasvim u moći osobe. Ono je dinamično proviranje i previranje ljudskoga bića koje zahtijeva odgoj impulsa jer je ta razina psihoanalitično shvaćeno, razina ida, predpodrum osobnoga svijeta. No, i taj aspekt ljudskog bića, obavijen je primarnijom identitetskom opnom koja se poput maternica ovija oko čovjeka, a to je duhovno jastvo, odnosno duhovno dijete. Za Anku je bilo važno otkriti tko je, i ona je za takvu spoznaju pribjegla lukavštini koju se samo može dosjetiti žena. „Živi tako kao da živiš po drugi put i kao da si prvi put sve napravio onako loše kao to – upravo namjeravaš” egzistencijsko-analitička je maksima, kako ju donosi V. E. Frankl Liječnik i duša (str. 113). Anka je imitirala majčin rukopis i napisala pismo da bi provjerila svoje intimne slutnje vezane za Michałovo očinstvo. Slutnje su hranile spontane slike i čežnje koje su se u njoj rađale u trenucima spolne intimnosti. U otkriću toga da Michała doista nije Ankin otac (kako daje naslutiti početak stvarnoga pisma) dobivamo potvrdu da Anka nije i Michał nisu razvijali incestuzne osjećaje, već da su se muško-ženski osjećaji spontano javljali zbog nekrvnog srodstva. Ne stječe se dojam ikakvog razvijanja ili potenciranja osjećaja, niti iskorištavanja Anke od strane Michała. Štoviše, u postupku Michała nakon izlijeva emocija s Ankine strane upoznajemo u pravom smislu riječi poštenje i zaštitu Anke i njena života koje Michał ni najmanje ne namjerava sobom opteretiti. Anka je krivotvorivši pismo svoje majke stvorila sebi prostor za provjeravanje „što bi bilo, kad bi bilo“, čime je prekršila zapovijed (reakciju na nepoštivanje vidimo u pljusci koju je dobila od Michała). Provjerivši što će se dogoditi, (zlo)upotrijebivši moć oporučne poruke (za koju je stekla hrabrost da ju iskoristi stoga što ju je Michał napadno ostavljao pred njom), Anka je suočena s kaotičnim realitetom koji izrasta iz divljine nagona. Upoznavši sebe i Michała, ostvaruje egzistencijsko-analitičku maksimu. Upavši u ponor svoje odluke, hitro se iz nje želi izdići te ovoga puta u zajedništvu s Michałom donosi odluku o spaljivanju poruke. Sve kako bi zauvijek ostali u odnosu kakvog su i imali do tada u životu; odnosu oca i djeteta. Naopako bi bilo shvatiti njihov odnos kao odnos fatuma, predodređenja. Tada bi ova priča nalikovala nekome od tragičnih grčkih epova. Nisu u krvnom srodstvu, dakle su prokleti ljubavnici nedostojni svoje ljubavi. "Kategoričko ne" tomu ispisano je preko čitavog filma personalizmom koji progovara iz autorova pera, i upravo u formi paradoksa razrješava film, upućujući na nešto, nekog trećeg – dostojanstvo koje proizlazi iz slobode ljudskog bića, Boga koji je počelo svakog očinstva.

Rezultati eksperimenta

Možemo ostati blokirani otkrićem „podvodnog“ svijeta osjećaja koji nas može sablazniti i ne dopustiti nam dublje poruke filma od one površne; javljanju spolnih impulsa tijekom razvoja (spolnog) identiteta u osoba koje odgaja osoba drugog spola s kojom nije u krvnom srodstvu. Malo podalje od toga događa se prava psihologija. Vratimo se pitanju od kojeg je Anka krenula u istraživanje i pogledajmo rezultate. Što je Anka otkrila o Michałovom očinstvu? Otkrila je da Michał svojim postupcima potvrđuje ono već znano među njima, a to je ono što ne može poljuljati niti eventualna činjenica o nekrvnoj vezi: njegovo autentično očinstvo. On ga pokazuje u završnici filma, u zaštitničkoj gesti pokrivanja figurativne i doslovne intime mladog bića koje je odgojio, koje je prisvojio i posljednjim činom pripustio samoj sebi (odlaskom, a ostavljanjem pisma da ga pronađe) te ju emancipirao od sebe, dozvolivši joj da punopravno odlučuje o svojoj sudbini. Napokon, ta svakodnevna radnja odlaska u dućan po mlijeko zbori još snažnije, skrb i briga nekoga tko se poradi druge osobe stavlja u drugi plan je slika roditelja. Taj običan čin budi iskonski odgovor u Anki, djetetu, budi njen izvorni: „Tata, tatice…“. I, ne, ne zavarava nas osjećaj, budi njezin: „Abba“. Anka nije pronađena na cesti, Anka nije rođena u šumi u kojoj su ju na svijet donijele vile, Anka je rođena, a njezin otac, u naravnom redu (bio rođeni, bio nerođeni), je Michał.

Marko G.

Anna Lice