Dekalog, osiem

''Ne reci lažna svjedočanstva!''. Možemo si odmah postaviti pitanje uz ovu zapovijed: što je istina i koja je cijena istine? Kada damo odgovor na to pitanje, onda si možemo postaviti sljedeće: što bi onda bila najgora povreda te istine? Što je lažno svjedočanstvo i koja je njegova težina? U osmome Dekalogu autori nas suočavaju s tim problemima, ali nam nude i više od toga. Uvode nas u priču naših protagonistica: Zofie i Elżbiete. Zofia je sveučilišna profesorica, a Elżbieta je njezina profesionalna suradnica iz SAD-a i prevoditeljica njezinih djela. Odmah primjećujemo da nas film na nešto navodi i da tu postoji neka povezanost, prvenstveno naznačenu jer je Elżbieta ne samo vrsna poznavateljica poljskoga jezika, nego je očito i poljskih korijena. Kieślowski nas upućuje na njihov ''životni vez'' koji itekako nije samo profesionalan, ali će taj aspekt biti prikazan kao vezivno tkivo ovoga filma.

„Pakao etike“/Što stoji iza riječi?

Autori čine vrhunsku poveznicu s Dekalogom - dwa jer Zofia na predavanju predstavlja svojim studentima upravo situaciju iz toga nastavka: moralnu dilemu trudne žene koja nosi dijete svoga ljubavniku, o zadržavanju ili abortiranju djeteta u situaciji u kojoj joj je nepoznat ishod bolesti supruga. Očima gledatelja nazočimo predavanju iz etike te smo suočeni s pitanjem o najvećem moralnom dobru. Zofie, kao stručni i moralni autoritet, odgovara da je najveće moralno dobro u toj situaciji život djeteta te da je sačuvati život jedini etično ispravni postupak (pod cijenu svega ostaloga). Na njezinu priču javlja se Elżbieta koja pripovijeda svoju povijest i čudu kako je preživjela, suprotstavljajući vrijednost svoga života jednoj laži (mi u tom trenu ne znamo o čijem je životu riječ, ali vidimo previranja obiju žena). Elżbieta ne zna zašto je u jednom trenutku života materijalna istina bila vrjednija od života jednoga djeteta, njena života. Kako je sačuvati život jednog djeteta najveće moralno dobro prema Zofie, kada ta Zofie, jednom davno, nije mogla učiniti „bijelu laž“ kako bi Elżbieta preživjela? Po taj odgovor došla iz Amerike i jedino joj ga Zofie može dati, koja je u jednom trenutku života izgovarajući istinu dovela taj mali život u opasnost. Je li Zofie zaista moralni i stručni autoritet? Svodi li se ponekad poučavanje etike na pripovijedanje priča koje nemaju životnoga utemeljenja? Može li nas pouka i rješenja mnoštva etičkih dilema bez naše vlastite uključenosti u život, oboružati moralnom snagom postupanja u svrhu dobra u datim trenucima kada se to od nas traži? Tako bivamo načelno uvedeni u nešto što se naziva „paklom etike“. Da pojasnimo, „pakao etike“ stoji kao sintagma koja objašnjava iluzornu muku suočavanja s moralnim dilemama onih koji zauzimanju za neko dobro pristupaju bez zauzimanja ikakva osobna stava. Tada je etika jednaka rješavanju jednadžbi, odnosno pretvara se u pakao. Ondje gdje prestaje „suho“ rješavanje moralnih problema u filmu jest početak odnosa Zofie i Elżbiete. Time počinje odražavanje „pakla etike“ na vanjski način, pakla koji živi u srcima dviju žena, sve dok im se istina ne otkrije. Jedna laž „de facto“ mora biti otkrivena, kako bi jedna istina „de iure“ dobila „de facto“ opravdanje: Elżbieta mora doznati istinu o osobnom stavu osobe koja ju je davno u životu izložila smrtnoj pogibiji, kako bi utišala pakao u sebi, koji proizlazi iz misli da se to sve dogodilo jer ova nije mogla reći laž. Elżbiet na neki način dramu mogućeg gubitka vlastitog života upriličuje Zofii na mjestu u kojem je jedna istina Elżbiet dovela u smrtnu opasnost. Sve to čini ne znajući razloge Zofiina postupka. Kada nam biva otkriven razlog, otkrivamo pobjedu života nad kobi. Niti sigurna smrt nije spriječila spasenje male Elżbiet, pa kako bi to onda učinila jedna istina? Ostajemo s pitanjima: je li Zofia trebala zadržati djevojčicu prihvaćajući rizik da ih nacisti sve otkriju i likvidiraju ili je dobro napravila što je poštivala sve ono najbolje što je znala i odbila pomoći? Zofia – mudra. Autori sugeriraju nešto i tim imenom. S kojim se to lažnim svjedočanstvom nosimo čitavi film?

Etika ljudskosti: etika milosti

Zofia bi bila nad-čovjekom da je nekada u prošlosti postupila na drugačiji način. Da je u njenom donošenju odluke presudila potreba da pod svaku cijenu priskrbi spasenje djetetu, mogli bismo govoriti o mesijanizmu u njenom liku. Ovako smo suočeni s njezinom ljudskošću, koja podrazumijeva određenu ograničenost, koja nije bila smetnja spasenju života djeteta, kako doznajemo. Nije veliko otkriće za nas da je Elżbieta ona djevojčica s početka filma, ali je to veliki šok za Zofiju: malena je preživjela. Zofia razjašnjava razloge neusvajanja Elżbietom u susretu s Elżbietom jer je sumnjala da njezini posvojitelji rade za Gestapo, a budući da je njezin muž bio u pokretu otpora, to bi značilo sigurnu smrt za njih oboje. Sumnja se naposljetku pokazala neopravdanom, no tada je već bilo kasno za izmjenu odluke. Ono što je uzrokovalo njezinu ogromnu grižnju savjesti tijekom tih nekoliko desetljeća, sada je došlo do razrješenja. Njezin postupak nije doveo do smrti djevojčice i nekim je čudom preživjela. Sada je Elżbieta ne samo odrasla žena, nego i njezina ''obožavateljica''. Kakve li ironije? Ono što je trebalo donijeti smrt i ono što je Zofiji priuštilo neizmjerno žaljenje za krivom odlukom, sada je preduvjet da uspostave ne samo profesionalni, nego i osobni odnos. To je vrhunski prikazano u sceni vraćanja na mjesto zločina i u igri svjetla i sjene. Zofia kao da opet gubi Elżbietu, kao da opet proživljava onu žalost i bol svoga svjedočanstva, no kao i tada i sada je to samo fikcija. Pravi ih život vodi u nove milosne mogućnosti, a ne u smrt i žalost. Zofia se kaje, a Elżbieta ne zamjera. Prekrasno je to u ovome nastavku prikazano kroz njihove dijaloge.

Obrat: Kairos

''Nijemoga svjedoka'' ovdje susrećemo kao studenta na predavanju koje održava Zofia. On je tu, kao i drugdje, enigmatična prisutnost. On ovdje stoji u kairos-trenutku, kao označitelj mogućeg trenutka za ostvarenje dobra, za ove dvije osobe. Svojim pogledima koji prodiru u dušu vodi čitavu situaciju od hipoteze do realnosti, od pretpostavke do razrješenja. Mlijeko se pojavljuje na stolu dok Zofia i Elżbieta objeduju. Ovdje ono nagovješćuje ne samo njihov susret i odnos, ne samo zbližavanje njihovih duša i mogućnost da se upoznaju kao dvije žene koje su svaka na svoj način prošle pakao. Mlijeko je ovdje znak nečega i nekoga, onoga Drugoga koji je za njih obje ponio teret i zapravo raščistio situaciju da bi se uopće dogodio njihov susret.

Osobe nadilaze „pakao etike“

U filmu se možda krije jedna intelektualna napast, a svi smo joj podložni. Umjesto da prepoznajemo i prihvaćamo objektivno stanje pa na temelju toga gradimo ono svoje osobno i specifično, mi namećemo i uspostavljamo ono svoje posebno kao općenito, jedino važeće i vrijedno: time negiramo i ono zajedničko i, na apsurdan način, ono svoje osobno. Možda je to taj ''pakao etike''? Vrlo često iz tih hiperindividualnih principa proiziđu veliki problemi, grijesi i zla u povredi bližnjega. Još češće se iz toga rodi stanje nepristajanja na pokajanje i na pomirenje. Umjesto isprike i prihvaćanja odgovornosti, u nastojanju da se barem nešto popravi, slijedi beskonačna muka samoopravdanja. Upravo u tom pokušaju opravdanja svoga kao apsolutnoga, gubimo ono što je izvorno naše. No, vidimo da je u filmu drugačije i da Zofia i Elżbieta pronalaze put pokajanja, pomirenja i odnosa u pravoj povezanosti. Da pokušamo potkrijepiti svoje razmišljanje i jednim citatom koji promišlja o onom stvaralačkom u ćudorednim činima te time etiku uranja u personalni univerzum, a izvlači ju iz racionalizama i moralizama: „Etika stvaralaštva nije etika zakona. Ona je individualno neponovljiva i u tom smislu ne znači priznavanje zakona dobra, već znači individualno stvaranje dobra i vrednota, individualni preobražaj zla u dobro. Etika stvaralaštva je etika 'beskonačnog, osobnog i od osobe za svijet, a nije kao etika zakona od svijeta, od društva za osobu. Ona je upravljena prema stvaranju vrednota pa makar to i ne bile ćudoredne vrednote. Ona nije usmjerena na čuvanje od zla već na usmjerenost prema dobru, prema stvaranju vrednota. Etika stvaralaštva nije sazdana na strahu od pakla i kazne. Ona 'je predana beskorisnoj i predanoj ljubavi prema 'Bogu i božanskom životu, prema potvrdnoj vrijednosti. To treba smatrati potvrdnim ćudorednim motivom' (Josip Kribl tumači i citira N. Berdjajeva: Berdjajevo egzistencijalno-eshatološko gledanje čovjeka i svijeta).

Etika križa: etika načela

Ovim razmišljanjem, nadamo se, uvodimo u razrješenje „čvora“ 8. nastavka Dekaloga, gdje otkrivamo ćudoredni čin najpunijeg stvaralačkog potencijala: mučeništvo. Tko je to ponio teret loše odluke? Tko je ispravio grijeh i spasio malu Elżbietu? Suočimo se s pravom cijenom istine, a to je mučeništvo koje je podnio onaj krojač. Pitate se: pa kako je to moguće kada je još živ i kada ga naše protagonistice mogu posjetiti? Činjenica je da je mučeništvo polaganja vlastitoga života za istinu. Ono označava umiranje za istinu zbog koje se uopće isplati živjeti. Ključ je mučeništva dati svoj život, ne uzevši tuđi, kako bi istina bila obranjena, kako bi zasjala u punome sjaju i kako bi drugi zbog toga istinski živjeli. To vidimo u liku krojača na malo drugačiji način. Djeluje čudno da se on ne želi suočiti s Elżbietom, no mislim da je poprilično razumljivo zašto se ne može prisiliti na to. Još važnije od toga jest ono što ta ''nemogućnost'' susreta označava i zašto su autori to tako brižno prikazali. Krojač je pomogao Elżbieti kada nitko drugi to nije mogao ni želio. On ju je spasio tijekom svih opasnosti Drugoga svjetskoga rata i zbog toga je ''izgubio život''. Nije fizički umro, ali vidimo po njemu da se napatio i da mu je to neizreciva bol na srcu. On sada nju promatra iz daljine (vidimo to osobito po kadru kada krojač gleda Elżbietu i Zofiu kroz prozor i rešetke na kraju filma) i može biti samo promatrač svojih plodova (u njihovome produbljenome odnosu); on ne može s njima uživati. On je za Elżbietu mrtav ne zbog neke ljutnje, teških sjećanja ili zamjeranja. On je jednostavno ''gotov, dovršen'' i tako djeluje. Njihov je odnos sada eshatološki, vječni i to je u filmu namjerno prenaglašeno u nemogućnosti da se oni fizički susretnu, porazgovaraju, izjadaju, spomenu prošlosti i zajedno zaplaču. Sve im je to uskraćeno i može djelovati kao nemilosrdno, ali to je filmski trik u službi izricanja nečega većega od sâmoga djela. Za film nitko ne bi položio svoj život, ali on ima snagu izreći da postoje ljudi koji polažu svoje živote za druge ljude. To su mučenici: svjedoci istine. ''Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje'' (Iv 15, 13). Upravo zato mučenik i svjedok jesu jedna te ista riječ. Učiniti lažno svjedočanstvo onda, suprotno od toga, značilo bi dati tuđi život da bi svoj spasio. To je skoro učinila Zofia Elżbieti, ali to se nije dogodilo. Osma zapovijed, na čudesan način, upravo najrealnije govori o ljubavi i upozorava na povredu najveće ljubavi. Ta se ljubav najizvrsnije očitavala u Isusovoj smrti na križu i zato nam On tako govori: onda kada su mislili da Njegov život uzeli da bi svoj spasili, On je svoj život položio da bi drugi živjeli.

Egzistencijalna sloboda duha: izlazak iz „pakla etike“

Da nadiđemo strašnu pomisao o ljudskoj odgovornosti i kauzalnim posljedicama naših ponašanja na druge ljude u kombinaciji s našom ograničenošću i slabosti, potražili smo pomoć u razmišljanjima Nikolaja Berdjajeva o egzistenciji, slobodi i etici, jer smatramo da njegova misao najjasnije obuhvaća postupanja svakog od ovdje istaknutih likova: Zofie, Elżbiete i krojača. Nevidljivim nitima životi ovih ljudi povezani su u biti. Ipak, do trenutka u kojem ih filmom „posjećujemo“, oni nisu u odnosu fizičke naravi. Ipak, zbog duboke pobude Elżbiete koja želi saznati istinu da bi razumjela vlastiti život, otkrivaju nam se i tajne srca. Citat koji slijedi najviše dotiče život krojača, kojeg u filmu ne možemo prepoznati niti po imenu. Logika značenja i važnosti drugoga za život, ovdje je prikazana na nebeski način: „Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ (Lk 17, 10). „Etika je stvaralaštva etika individualnog u smislu neponovljenog osobnog djelovanja, koje iznad sebe ima i doživljaja Boga kao vrhovnu vrijednost. Etika stvaralaštva nikako ne može biti etika socijalnih zakona; ali ona može biti etika zajedništva“ (Kribl, prema Berdjajev). Drugim riječima, ima Netko tko može umiriti titraje srca koje želi, a ne uspijeva ljubiti, koje želi, a ne uspijeva uvidjeti, koje želi ali ne uspijeva smoći snage. Tom je dobro prepustiti svoje putove, kako bi i oni „nedovršeni“ u nama dobili razrješenje.

Marko G.

Anna Lice