Dekalog, siedem

Čitanje ovog teksta prije gledanja filma utjecat će na gledateljev recepciju filma. Filmovi su po sebi perpleksni, pa se uvidima iz teksta mijenja gledateljeva percepcija i iskustvo gledanja, koje nakon čitanja postaje više prepoznavanje pročitanog, a manje samostalno razotkrivanje. Važno je napomenuti da je upravo ta zagonetnost na kojoj su filmovi izgrađeni, osnovni element dubljeg uključivanja gledatelja u priču i proces u pozadini. Preporuka je pogledati film, pa pročitati tekst, u nadi da će se onda dogoditi obogaćenje, razrješenje potencijalnih nejasnoća i produbljivanje sadržaja koji su nam trojac Kieślowski, Piesiewicz i Preisner pripremili.

''Ne ukradi''. Tko bi rekao da film o krađi može biti toliko mučan? Mogu li se ukrasti osobe? Mogu li se otuđiti životi? Nije li prisvajanje tuđeg dobra (u bilo kojem obliku) krađa? U sedmome Dekalogu gledali smo višestruke ''pljačke i razbojstva'', a sve unutar obitelji. Pratili smo Ewu, ravnateljicu škole i majku dvadesetedvogodišnje studentice Majke, koja prikrila ''incident'' (u strahu da se ne stvori skandal) i ukrala majčinstvo svojoj kćeri. Saznali smo da je Majka kao tinejdžerka zatrudnila s Wojtekom, profesorom u školi u kojoj je Ewa ravnateljica, i rodila Aniu te kako bi se sve zataškalo, kako čast ne bi bila povrijeđena i javnost sablažnjena, Ewa je pripisala malu djevojčicu kao svoju kćer i Majkinu sestru. Wojtek je pobjegao i dobio upute da se kloni Majke jer je Ewa sve to trebala riješiti, normalizirati situaciju i raspetljati nered svojim izmišljenim poretkom. Izmišljenim - izmiješanim, zar ne?

Imena, kao i u drugim filmovima, nisu slučajna: Ewa kao ''prva i glavna majka'', Majka kao ona kojoj je majčinstvo skriveno i ukradeno te Stefan, Ewin suprug, kao ''okrunjeni ili ovjenčani'' koji je ironično nebitan, okupiran popravkom svojih orgulja. Nebitan je pod „izlikom“ radnje filma, u kojem je riječ o majčinstvu, pa su možda stoga autori odabrali njega kao sporednu ulogu da bi naglasili onu majčinsku. Nije slučajan zaplet koji likove stavlja u kontekst škole te im unutar tog konteksta dodjeljuje funkcije. Pa tako imamo: ravnateljicu, nastavnika i učenicu. Tim lancem pokazana je hijerarhija utjecaja likova jednih na druge.

Gdje se događa užas?

Filmovi ponovno snažno upućuju na snagu intuicije i težište stavljaju na nutrinu. Dok se čitav zaplet predstavlja kao užas, on zapravo stalno tinja ispod površine u malenom djetetu: Anii, koja ima najmanji utjecaj na razvoj događaja, a najsnažnije se utiskuje u nju. Pojava učestalih noćnih mora kod male Anie nije ništa čudno te nas taj zabrinjavajući predznak upućuje na morbidnost čitave situacije. Vidimo Majkinu želju da ispravi nepravdu i da pobjegne s Aniom, ali pozicija i mogućnosti joj to ne dopuštaju. Osjećamo njihovu nelagodu, doživljavamo nezadovoljstvo i nemir, možemo opipati pritisak, umišljenost i fikciju čitave obiteljske situacije.

Grijesi bez krivice iliti moć psihoanalize

Zaplet radnje događa se tijekom predstave u kojoj Ania glumi. Majka uzme sa sobom Aniu i pobjegne s njome dok ih Ewa traži i ne nalazi. Već tu možemo naglasiti da se krađa dogodila odavno, a ne u ovome trenutku, i da nitko od odraslih na žalost nije bez krivice. Tijekom cijeloga filma vidimo i sve više primjećujemo jednu očajnu činjenicu: tko istinski brine za Aniu? Tko misli na nju? Zar nije ona ostala bez svoga djetinjstva, bez ljubavi i odgoja? U dijalozima i u fokusu likova jest roditeljstvo koje se krade i prebacuje s jedne na drugu, ali tko misli na ukraden život šestogodišnje djevojčice? Nitko od odraslih ne pokazuje dobronamjernu predanost i požrtvovnost da Ania bude dobro, nego svi ratuju oko nje, kao da je predmet ili posjed, kako bi uspostavili svoj ukradeni identitet, ponos, status, ugled, osjećaj, svoju važnost ili što već. Važnije je obraniti Ewinu poziciju u školi, izbjeći sramotu Wojteka i Majke, sačuvati ''normalnost'' svakodnevnice, nego priznati istinu i dopustiti odnosima da započnu od dobrih temelja, dopustiti Anii da bude dijete. Nisu li istina i život opustošeni, ukradeni u ovome filmu? Dijete je ovdje poput janjeta (čak i ime odiše mekoćom, nevinošću i nježnošću). Ono jedino ovu situaciju može primati bez samoobrane. Ono jednostavno biva obilježeno do kraja života. Ono je predmet zavisti. Na Anii se prelamaju duboke praznine dviju majki. Kompleks ovdje ne može biti izlikom otuđivanja tuđeg životnog ishoda. Brutalnost zapleta otima svakome tko se uživi spokojnost gledanja. Čemerno se u nas ugnježđuje osjećaj izvitoperenosti i bolno shvaćanje nijemosti onoga koji je najviše obeštećen – djeteta. Prvog djeteta: Majke, a zatim i drugog: Anie. Ewa rođeno dijete odbacuje, a prisvaja ono nerođeno. Iz njenog primarnog majčinstvo začinje se protu-naravnost drugoga. Time Ewa postaje maćeha svojoj djeci. Ewa ne rađa, nego otima. Ewa želi plod bez muke, gotov produkt bez davanja, projekt-program djeteta. Odbaciti svoje dijete, znači odbaciti i svoje majčinstvo (biva nam objašnjeno kako Ewa čitav život odbacuje Majku). Ewa ne poštuje naravni zakon. Zbog toga imamo knedlu u grlu gledajući film. Ondje gdje leži surovi perfekcionizam, nema mjesta milosrdnom udomljavanju drugoga u svoje biće. To milostivo prihvaćanje drugoga u sebe ne događa se samim činom začeća. Za majku je to tek prilika da sebe učini majkom za svoje dijete. Ranjenost psihe ne može obeskrijepiti čovjeka do te mjere da ne može voljeti. Ljubav prima, ali i daje samu sebe. Ovdje imamo surovi prikaz uzimanja u onome odnosu koji je primarno određen davanjem.

„Ljudi sjene“

Naglasimo, također, očevu prisutnost koja je gotovo zanemariva ovdje, što vidimo u oba primjera očinstva: u slučaju Majkina Wojteka i Ewina Stefana. Očevi su gotovo neprimjetni, osim što su – eto – nazočni. Definitivno djeluje kao pokazatelj beskičmenjaštva, neprihvaćanja odgovornosti, nedostatka zauzimanja za ono za što bi se trebalo boriti i što bi trebalo zabraniti. Očevi kao da su paralizirani. Ni Stefan ni Wojtek nemaju jasne odluke i vizije. Primjerice Wojtek, kada Majka dođe do njegove kolibe s Aniom, kao da obnavlja svoje osjećaje prema njima, ali ništa konkretno ne poduzima. Vidimo da se počeo baviti prodajom dječjih igračaka, plišanih medvjedića i time je autor možebitno htio naglasiti kompenzaciju neostvarenog očinstva. Očevi skrštenih ruku promatraju što se njihovim obiteljima događa. Možemo se zapitati kako je do takvog statusa u obitelji i očeva stava došlo? Je li se to događalo postupno? Je li njihova snaga kopnila malo po malo, kako su sve manje odlučivali biti involvirani u odluke svoje obitelji? Je li njihov prostor prebrisan, pa sada postoje tek u obliku nedovršenih lutaka ili sjena onoga što su nekada bili? Daje nam se na razmišljanje da zbiljnost čovjeka ovisi o njegovoj konkretnosti: životnoj obistinjenosti. U slici: kao da se manjkom naše uključenosti rijedi gustoća našeg bića te postajemo sve prozirniji, sve nas manje ima, što manje zapremamo prostore drugih u koje smo pozvani kao zaštitnici.

Što u filmu nedostaje, osim „nijemoga svjedoka“?

Već ste možda primijetili da su ovi filmovi prepuni detalje i brižnoga stvaralaštva. Vjerujemo da svaki gledatelj opaža i doživljava stvari koje nisu bile dotaknute u ovim promišljanjima. Mislimo da je to bogatstvo ovih filmova. Pitamo se zašto se u ovome nastavku Dekaloga ne pojavljuje ''nijemi svjedok''? Što bi to značilo? Postoji pozadina priče da je Kieślowski htio umetnuti našega svjedoka, ali da nije uspio zbog tehničkih poteškoća. Ponudit ćemo svoje promišljanje koje može biti podloga raspravi. Mogli bi se reći da je izbivanjem „nijemog svjedoka“ na čudan način pokazan nedostatak prostora za Božju milost. Kako to da baš u ovome filmu nije bilo prisutnosti toga čovjeka koji upućuje naše protagoniste na nešto više od onoga što trenutačno rade? Zar nije bilo spasa ili drugačijega puta da se sve razriješi?

Možemo to vidjeti i u drugome simbolu, u formi u kojoj se ovdje koristi. (Ne)imanje mlijeka u ovome nastavku vidimo direktno u pokušaju dojenja Ewe koja nije rodila te mlijeka prirodno nema u njenim dojkama. Ipak, ona Aniu, stavlja na svoja prsa i dojenče siše s grudiju iz kojih ne teče mlijeko. To je svojevrsni simbol čitavoga uratka: ukradeno majčinstvo kojega nema, koje se nije dogodilo i koje na silu hoće dati milost. Idemo se praviti da stvari idu onako kako ih zamišljamo, makar nemaju veze sa stvarnošću. Milost ne ide tim putem i ne može se nikako agresivno zadobiti, koliko god htijenje bilo jako. Milost ne pripada naravnom, već nadnaravnom redu stvari. Stoga imamo prikaz nenaravnog postupanja u najnaravnijoj stvarnosti: majčinstvu. Takvo ''nepostojeće mlijeko'' postaje potpuna suprotnost milosti pa nije čudno što je rasplet radnje toliko tegoban. Milost se ne nadomješta forsiranjem ili lažnim trudom da se „sve pomiri“ nolens volens te upravo na taj način autori preslikavaju ljudska nastojanja u pokušajima da nadomjeste ona božanska. Kao što vidimo, osuđena su na propast. Mir koji se želi producirati nije mir. Odnosi koji se prisiljavaju i izmišljaju nisu odnosi. Sve je to dio teške povrede sedme zapovijedi i krađe na štetu ljudi. Lako postajemo suučesnici u krađi kada se u svojim životima predamo mentalitetu lažnog prikazivanja odnosa. U tome, što je najgore, uvijek najteže stradavaju oni najmanji kojima je ukradeno čitavo ispravno poimanje te nemaju čime nadoknaditi ono što im se uzelo. Upravo je to slika Anie i njezina otetoga djetinjstva.

Krenuti ispočetka: jedini izbor

Završetak film ostavlja gorak okus u ustima: Majka bježi vlakom, Ewa ostaje kratkih rukava, a Ania bespomoćno gleda za vlakom i djeluje zbunjeno i shrvano. Sve može djelovati nesretno i nesređeno pa čak i sâma poanta ovoga nastavka može djelovati vrlo depresivno i besciljno. Može. Ali ne mora. Ostat će, ako ne promotrimo realitet s nadom. Majka ne može ostati jer ju njeni uvidi sprječavaju, a date okolnosti života ne pružaju dovoljno prilika za razvoj punog potencijala njena života. Može ostati i (svetopisamski) „pokapati mrtve do kraja života“, odnosno baviti se onim „starim, krivim i grešnim“ načinima koji pripadaju onima od kojih smo rođeni, ali kojima u konačnici kao slobodna, jedinstvena bića ne pripadamo. Barem, ništa manje no što trebamo pripadati onima koje volimo i s kojima ćemo osnovati obitelj. Nekada je izbor učinjen prije nego što smo mogli odlučiti, poput izbora tko će nam biti majka, a tko otac. To definitivno ne biramo. U ovome slučaju, toliko su tvrde okolnosti u kojima Majka može ostati, ili ju njezin život sam provocira da ga otpočne živjet. Pa, čak i pod cijenu, nebivanja sa svojim djetetom. Možda je to konačna pobjeda razumijevanja majčinstva koji autori nude. Majka je ona majka iz priče o Salomonu, dojenčetu i dvije žene koje su tvrdile da su majka toga djeteta. Istinska se majka pokazala kao ona koja je žrtvovala svoje majčinstvo za život djeteta, dok se ne-prava majka pokazala morbidno proračunata, pristajući da se dijete prepolovi na polovice i dade svakoj. Neka svatko pročita između redova.

Razumjeti krađu

Poanta sedme Božje zapovijedi pogođena je u srž. Kada se nešto ukrade, osobito ako je u pitanju nešto osobno, nepovratno i presudno bitno – nema povratka. Ne možeš vratiti djetinjstvo nekome kome si ga ukrao. Nisu to igračka ili čokoladica iz dućana čiju ćeš štetu moći novčano nadoknaditi. Nepovratnost oduzimanja svjedoči o veličini osobnoga. Sve što se integrira kao dio osobnoga svijeta, onda kada se otima, ostavlja rupe u osobi. Krađa je pomalo slična provali. Ne provaljuje se u fizički stan svaki puta kada se nekome nešto oduzima, ali se provaljuje u onaj duševni, kako bi se steklo, nešto što nosi tuđe ime. Time se oštećuje i sama osoba. Zbog toga je krađa grijeh, jer vrijeđa duhovno dobro osobe, bilo da je oteto materijalno, ili duhovno dobro. Sebičnost ostavlja gadne posljedice i grijeh ima destruktivne karakteristike. Povreda Božje zapovijedi upućuje na drugu smrt, na suštu suprotnost ljubavi i relacionalnosti. Baš zato vidimo grube emocionalne i duhovne štete koje se nanose likovi ovoga filma i koje nas upućuje na neotuđivu vrijednost ljudskoga života, u njegovoj cijelosti i cjelini: u organskome razvoju, u pravim odnosima, u naravnome redu stvari, u međuljudskim odnosima, u rastvaranju prostora za Boga i u duševnome miru. Kako onda mi, kao djeca Božja, možemo ostati vjerni svome duhovnome djetinjstvu i kako možemo u tome pomoći i drugima?

Marko G.

Anna Lice