Dekalog, dziesiec

Čitanje ovog teksta prije gledanja filma utjecat će na gledateljev recepciju filma. Filmovi su po sebi perpleksni, pa se uvidima iz teksta mijenja gledateljeva percepcija i iskustvo gledanja, koje nakon čitanja postaje više prepoznavanje pročitanog, a manje samostalno razotkrivanje. Važno je napomenuti da je upravo ta zagonetnost na kojoj su filmovi izgrađeni, osnovni element dubljeg uključivanja gledatelja u priču i proces u pozadini. Preporuka je pogledati film, pa pročitati tekst, u nadi da će se onda dogoditi obogaćenje, razrješenje potencijalnih nejasnoća i produbljivanje sadržaja koji su nam trojac Kieślowski, Piesiewicz i Preisner pripremili.

''Ne poželi nikakve tuđe stvari!''. Definitivno najduhovitiji i najopušteniji nastavak serijala, Dekalog, dziesiec savršeni je uradak za zaključak ovih filmova. Brojni kritičari nazivaju ga ''crnom komedijom'', što može odgovarati stilu i odlikama ovoga uratka, no vjerujem da je to više reakcija na kontrast s obzirom na ostale dijelove serijala, nego li realna procjena žanra. Rekao bih da film prije odiše duhom crtane serije ''A je to!'', praćen nebrojenim naivnim i neuspješnim pokušajima rješavanja problema, a manje odlikama brutalnosti i direktnosti britanske ili francuske crne komedije. Naravno, to nije toliko presudno za shvaćanje i uživanje ove poslastice, ali vrijedi istaknuti kao zamjetnu razliku od ostatka Dekaloga.

Što je otac ostavio sinovima?

Pratimo priču dvojice braće, Artura i Jerzya. Artur je stariji, ozbiljniji brat, obiteljski čovjek i prosječni građanin. Jerzy je mlađi brat, glazbenik, boem, član punk rock grupe otrcanoga imena i baš tijekom jednog njihovog nastupa započinje ovaj film. Povod susretu Artura i Jerzya nije nimalo dobar i lagan: preminuo je njihov otac s kojim nisu bili u dobrim odnosima i to vrlo očito primjećujemo. Ono što će dovesti do zapleta radnje jest neprocjenjiva zbirka poštanskih markica koju je otac ostavio u gotovo zabarikadiranome stanu. Braća, kao što vidimo, nisu svjesna vrijednosti baštine i tek im onaj naporni susjed, tvrdeći da mu njihov otac duguje novce, nagovješćuje što će sve uslijediti. U prvim scenama, prema njihovim, tvrdnjama, imamo dojam da otac svojim sinovima nije ostavio ništa. Uskoro, ipak, otkrivamo da to nije ništa, a u tome ne-ništa braća će potražiti ono duhovno dobro koje im po sinovstvu pripada. Iako se na početku, po stilovima života sinova, u usporedbi s ocem, čini da nemaju nikakva udjela s ocem, upravo po svezi otac-sin otkriva se pravo dobro koje ima otac sigurno ostavlja u naslijeđe. Ono naslijeđe koje ne nagriza niti hrđa, niti moljac. Pođimo zajedno s Arturom i Jerzyejem u zagonetku prikupljanja markica.

Legenda

Veoma je duhovito kada Artur i Jerzy posjećuju sajam markica i počinju uviđati kakva je veličina u tome svijetu bio njihov otac: neka mitska figura i legendarni član koga su svi poznavali, poštivali i cijenili, a njih dvojica o tome nemaju nikakvoga pojma. O legendi se doznaje po čuvenju, a ne iz prve ruke. Tako i sinovi o očevom čuvenom životi doznaju iz druge ruke. Strastveni skupljači markica su poput niše neke zgrade koju nitko ne primjećuje: ako nisi stručnjak i strastveno zagrijan za to, teško da ćeš uopće išta zamijetiti ili da će ti u životu predstavljati nešto bitno. No, upravo nam to daje „mig“ na što autori ciljaju. O kakvom je ovdje blagu riječ? Nije li tu posrijedi neka duhovna ostavština, nematerijalne prirode, a filatelisti su tek simbol onih ljudi koji za „materijaliste“ izgledaju malo neobično. Ne podcjenjujući značaj toga hobija i zanimanja, može se ustvrditi da i nakon gledanja filma ne bivamo više uvučeni u taj svijet i da nije poanta za to nas ''zagrijati''. Vjerujemo da je prikupljanje markica izabrano kao specifična i relativno nepoznata zanimacija koja u svome partikularnome svijetu ima presudnu važnost te da je domena sljedbenika vjerno povezana i umrežena, no prosječnome gledatelju ovo je sasvim novi svijet ili usputna opaska. Samo predani kolekcionari i zagriženi obožavatelji mogu prepoznati povijest, podrijetlo, značaj i u konačnici vrijednost pojedine markice. Ako nemaš to predznanje i ako nisi upućen, ravan si usputnome promatraču baseballa – ne znaš što se događa i samo iščekuješ kada će igra završiti. No, oni koji znaju što se događa i upoznati su s cijelom pričom, točno znaju značaj svakoga pokreta i uživljeni su u svaki poen. Takav će obožavatelj teško moći doprijeti do nekoga tko je nezainteresiran i morat će se nadljudski potruditi da zapali istu iskru oduševljenja u drugome. Taj jaz, između predanog sljedbenika hobija (oca) i potpuno udaljenih promatrača (braće), odlična je podloga za brojne duhovite događaje ovoga nastavka.

Izgubljena ostavština: stečeno bratstvo

Poanta ovoga filma može se iščitati u bratskome odnosu. Artur i Jerzy nisu bili bliski ni s ocem ni međusobno sve dok ih nije zadesila ova nevolja. Tijekom tih previranja sve više upadaju u paranoju, ljubomoru, pohlepu, spletkarenja protiv kolekcionara (bivših tatinih suparnika i kolega) i međusobne razmirice te se, ironično, počinju interesirati u markice kao da su od životne važnosti. Njima to nikako nije hobi, niti će to postati. Braći to predstavlja financijsku korist pa počinju aktivno surađivati, možda onako kako nisu od djetinjstva. Svaka im markica postaje potencijalna poluga zlata, skriveni biser za unovčiti, a otkriće kolekcije kao pronalazak El Doradoa. Moment igre i pustolovine pomalo zahvaća duše ove braće te ih sputane vlastitim dosadašnjim životnim ulozima, malo po malo, oslobađa. Autori na izrazito duhovit način preuzimaju onu biblijsku ''čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba'' (Ps 49, 13) jer braća idu do ekstrema, posežu za svim sredstvima, doslovno do trgovine bubregom, samo da pronađu zadnju markicu (famoznu austrijsku ''crvenu živu'') koja nedostaje u očevoj kolekciji kako bi ostvarili svoj profit. Iskusni ih kolekcionari vuku za nos, koriste njihovo neznanje (kako je Artur izrazito skupocjenu markicu dao svome sinu tek tako usputno) i okreću jednoga protiv drugoga, a pomahnitala braća kao da žele odjednom glumiti detektive, urotnike i genijalce, dok naprotiv ispadaju budale. Kao neuspjele biznismene, kao bikove i volove, očevi ih konkurenti ''namagarče'' dok se istovremeno bratski odnos pogoršava i izgleda da će sve propasti – i baština i oni.

Simboli

U desetome se nastavku ne pojavljuju ni ''nijemi svjedok'' ni simbol mlijeka, a i uloga je križeva minimalna. Zato imamo simbol stakla naznačen u onome prozoru stana kojega zabarikadiraju te upečatljivije prisutniju glazbu koja nadopunjava taj prazan prostor. Prozor očeva stana, koji više kadrova naglašava, označava zatvorenost njihove dosadašnje bratske veze, njihovu osamljenost i nepropusnost, tj. obojica su neprozračni i zaštićeni od svega, do te mjere da riskiraju gušenje i zarobljenost. Glazba kao da označava nered, neposloženost i nezrelost u životu Jerzya, ali također upućuje na jednu korisnu neozbiljnost. Braća su se uzela previše ozbiljno i doživjela cijelu situaciju kao pitanje života i smrti, kao da će time riješiti sve svoje probleme. Budući da su tako sudbonosno i prevažno shvatili nešto što to doista nije, riskirali su ropstvo, zarobljenost predmetima, malim slikama koje su ih gotovo dovele do kraha. Sloboda i pravi bratski odnos nastupaju tek nakon oslobođenja od okova toga apsurda.

Glazba

Možemo biti i sablažnjeni stihovima koji su upotrijebljeni kao glazbena pratnja. Promatrajmo ih suptilnu kulisu. Izgrađena je da čitavu priču ovije u metafizični prostor. Suočeni s nijekanjima u glazbi takoreći „propadamo“ u višu sferu razmišljanja. Nespokoj nijekanja očituje se u zvuku. Kako nam glazba pomaže? Glazba nas u ovome nastavku uvodi u razgovor o dobru i zlu, riječima napadajući ono što smatramo dobrim, vrijednosti. U srednjovjekovnoj filozofiji dobro je protumačeno kao sve što jest, a zlo je, prema tome, nedostatak dobra. Kakve to sad veze ima s filmom? Čitav film promatramo trud oko stjecanja materijalnog dobra, napad na to dobro, gubitak toga dobra te stjecanje onoga nevidljivoga, pravog dobra. Braća se pokušavaju organizirati da se okoriste očevim životnim dobrom. Filozofi srednjeg vijeka, sa sv. Tomom Akvinskim na čelu, promatrali su najviši i posljednji cilj univerzuma kao duhovno dobro. Duhovnim dobrom smatrala se istina. Braća i ne znajući, zalazeći u očev stan započinju svoj Nosce te ispum. Prokušani naposlijetku dolaze do svoje prave stečevine – bratoljublja. To je ono što im je otac ostavio, to je ono što su dobili rješenje kada su riješili zagonetku. Vratimo se na glazbu: oznake transcedentalija su jedno, istinito, dobro i lijepo. Glazba u ovome filmu označena je upravo suprotnim kvalitetama i više nego li to može ikoji redak teksta posvješćuje koliko je duševni nesklad stanje bića uzrokovano time što s obzirom na spoznaju negira istinu, s obzirom na volju prezire dobro, a s obzirom na osjećaje iskazuje ono ružno. Posinjenje se ovdje događa nakon očeve smrti i na tom putu Artur i Jerzy upoznaju istinu o sebi, prepoznaju jedno drugo kao ono pravo dobro te na planu osjećaja stječu pouzdanje i odnos poštenja. Obojica braće jedna su strana medalje u svom odnosu prema materijalnim dobrima. Artur je navezan na materijalno, a Jerzy živi „od danas do sutra“. Upoznavanje oca kroz očev interes (interesi su upravo ono po čemu najbolje možemo upoznati osobu jer su intrinzična zanimacija) mijenja njihov odnos prema materijalnim dobrima; Artur uviđa da je on sam vrjedniji od novaca, a Jerzy odlučuje raditi za svoj kruh.

Sâmi završetak nastavka u potpunosti je nekarakterističan za serijal jer nas ispraća ona punk rock pjesma, kao ''šlag'' na tortu. Laganiji ton čitavoga filma dopušta nam da se dogodi ključan moment: katarza Artura i Jerzya. Na kraju filma, prije nego što nas iznenadi ta završna pjesma, čeka nas jedna prekrasna scena i razrješenje bratskoga odnosa. Nakon svih nedaća, braća se pomire kroz smijeh i olakšanje. Bili su nasamareni i prevareni, ispali su naivni i blesavi, Artur je izgubio taj svoj bubreg, ali ono najvažnije se obnovilo: njihov bratski odnos. ''Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga'' (Mt 13, 45-56). Braća su ovu evanđeosku rečenicu probali naći u materijalnome, u kolekciji poštanskih markica pokojnoga oca. No, ipak su pronašli pravi biser svoga života – obnovili su svoju bratsku ljubav. Nasmijali su se sâmi sebi, svojoj sljepoći manifestiranoj u pohlepi te svojoj paranoji koja ih je usmjeravala na međusobne sumnje, sukobe i nepovjerenje. Upravo su pohlepa i paranoja sa začinom ljubomore i zavisti posljedice kršenja desete Božje zapovijedi. Artur i Jerzy uspješno su se toga odrekli i u slobodi od navezanosti na tu destruktivnu želju, pronašli su se kao obitelj, kao braća koja su davnih dana trebala nešto poduzeti da se ponovno zbliže. Sada im je to učinila nevolja iz koje su izašli okrznuti, ali pomireni. Želja za tuđim stvarima vodi nas daleko od pravih odnosa i tereti nam dušu fiktivnom potrebom za kvantitetom. Kao da ijedna stvar može zamijeniti brata ili popraviti prazninu života koji vapi za mirom. ''Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!'' (Mt 5, 3). Artur i Jerzy postali su i materijalno i duhovno siromasi i to ih je zbližilo. Blago nama kada nam je to pravo blago.

Marko G.

Anna Lice