Dekalog, dwa

Čitanje ovog teksta prije gledanja filma utjecat će na gledateljev recepciju filma. Filmovi su po sebi perpleksni, pa se uvidima iz teksta mijenja gledateljeva percepcija i iskustvo gledanja, koje nakon čitanja postaje više prepoznavanje pročitanog, a manje samostalno razotkrivanje. Važno je napomenuti da je upravo ta zagonetnost na kojoj su filmovi izgrađeni, osnovni element dubljeg uključivanja gledatelja u priču i proces u pozadini. Preporuka je pogledati film, pa pročitati tekst, u nadi da će se onda dogoditi obogaćenje, razrješenje potencijalnih nejasnoća i produbljivanje sadržaja koji su nam trojac Kieślowski, Piesiewicz i Preisner pripremili.

Radnja; ukratko

Dorota u zgradi ima doktora koji se brine za njezinoga supruga i u čiji život postepeno, kao i u njezin sve više i više zalazimo. Vidimo i otkrivamo da je čovjek bolne prošlosti, čiji je život bio obilježen nepoštenom i prevelikom patnjom. Ipak, on ne odustaje od života i razgovara o tome uz dobro društvo i šalicu toploga napitka. Dorota se trenutačno nalazi u agoniji i nikako ne izlazi na kraj sa svojom dilemom: želi znati od doktora koje su šanse da će njezin suprug preživjeti kako bi donijela konačnu presudu.

Suprotstavljenosti

Nevjerojatna je paralela između Dorote i doktora u smislu odnosa prema životu. Pokazatelj (i simbolika) toga mogu biti biljke u stanu. Dok Dorota svoju sve više i više kida i destruktivno dokida, do trenutka gdje ostaje samo bijedna stabljika, doktor svoju biljku pazi, zalijeva i nastoji održati na životu. Dorota puši, a doktor joj ''suptilno'' prigovara o štetnosti te navike po život. Dorotino ime znači ''dar Božji'', što itekako upućuje na sâm dar života, dok doktorovo ime uopće ne poznamo. Dorotin je stav agresivan i proaktivan, a doktorov vrlo strpljiv i pasivan. Dorota životom želi ovladati. Doktor je odavno naučio da nije gospodar života i smrti. Također, doktor je na neki način „platio životom“ cijenu životne mudrosti iz čijeg obilja progovara govorom i postupcima Doroti i nama.

Pitanja sadržana u zapovijedi

Film tijekom cijele radnje obiluje nejasnoćama i razgovorima koje možemo shvatiti na više načina. Autor nas tim meandrima želi dovesti pred razmatranje druge zapovijedi: koje je pravo Božje ime i što znači ne izustiti ga uzalud? Što znači teretiti se Božjim imenom? Tko je taj koji je Gospodar života i smrti? Što znači da je Božje ime ''Ja sam koji jesam''? Što to znači za čovjeka koji donosi odluke o životu i smrti? Što tu Dorota može odlučiti, a da bude u skladu sa zapovijedi?

Vrhunac

Gledatelj je ispitivan na isti način kao i Dorota. Autori to postižu scenom u laboratoriju gdje doktor pita mladoga naučnika o onome što vidi na uzorku biopsije Andrzejeva tumora. Naučnik zanimljivo odgovara: ''Napreduje!''. (Neki titlovi i prijevodi daju slobodu pa tumačeći prevode: „Metastaze su se proširile“, u originalu lik kaže samo to dvoznačno ''Napreduje!''; prevoditelj je, dakle, preuzeo odgovornost i ponudio tumačenje i za gledatelja). Doima se da je Kieślowski s Piesiewiczem namjerno stavio ambivalentnu tvrdnju jer dodatno komplicira radnju i procjenu života i smrti stavlja ne samo u doktorove ruke, nego i u ruke gledatelja. Dok doktor u filmu vidi što se točno događa s uzorkom i zna, tj. može pretpostaviti hoće li Andrzej preživjeti ili ne, mi gledatelji ostajemo u napetosti iščekujući rasplet ove čudesne zavrzlame, borbe na život i smrt, računajući šanse i postotke. Nisu to puke vjerojatnosti ili brojevi veće ili manje vrijednosti. To su pragovi i granice odluke hoće li umrijeti dijete ili spasenja da će preživjeti muž. Borba je napeta i neizvjesna.

Detalj

U prikazu borbe za život ne može se izostaviti jedan od najboljih glumaca ovoga uratka. To je svakako ona pčelica koja se na čaši bori za živu glavu. Brojni su kritičari, a i sâmi autori duhovito prokomentirali kako je ta pčelica zaslužila glavnu nagradu za glumu. Tko je to od uključenih u snimanje mogao bolje poželjeti ili posložiti na setu filma? Sigurno nisu unajmili insekta i dali mu da pročita scenarij kako bi pomogao radnji. Dogodila se ova ''slučajnost'' da kamera zabilježi taj trenutak koji savršeno ocrtava čitavi film - borbu za život koja se događa svaki puta kada čovjek donosi tako bitne odluke. Ili je to prikaz borbe života samog? Upravo ta pčela (hodajući po rubu stakla pa onda upadajući u vodu pa se onda jedva jedvice izborivši za živu glavu) vrlo zorno, ali i slikovito prikazuje put bilo Andrzeja, bilo djeteta - oboje su vidjeli sjenu smrtnu i umaknuli joj. Scena s pčelicom otkriva nam tajnovitost te borbe i njenu neizvjesnost kako bi nas približila svakoj stotinki biosa koji nekom tajnom snagom nadvladava i smrt.

Pitanja u šutnji: zahvalnost u odstojanju

Na kraju, ostaje ono bitno pitanje i dilema: je li doktor znao da će Andrzej preživjeti pa je lagao Doroti kako bi spasio dijete ili je stvarno mislio da će Andrzej umrijeti pa je čitav rasplet čudo koje im je Bog priuštio? U oba slučaja možemo zaključiti kolika je veličina imena ''Ja sam koji jesam''. U prvome se slučaju doktor toliko prepustio odluci za život da je posegnuo za krivim sredstvom što ga, naravno, ne opravdava. A u drugome nam je slučaju autor priuštio rasplet koji je usporediv s uskrsnućem Lazara, s bonusom još jednoga života - nevinoga djeteta koje nije platilo svojom glavom. Nije li za vjerovati da tko prisegne poradi očuvanja života, Tvorac život stoji kao pokriće njegove riječi? Poruka autora je jasna, veće vrijednosti od života nema. Ovim filmom spretno se brišu granice moralizama i ocrtavaju se nove vrijednosti koje ne može zastrijeti niti koprena ljudske pogrešivosti. Dorota odlučuje roditi, a muž „oživljen od mrtvih“ prihvaća u radosti i dar djeteta koje nije njegovo. Život je čudo. On nas posramljuje u svome daru. Svi smo mi život iskusili u primarnom stajalištu „primanja života“ – dobili smo ga rođenjem. Stoga je i Dorotin stav prema životu, kroz veliku patnju i bol, preokrenut iz stava koji život želi odrediti u stav zahvalnosti. Dorota je postavljena u naizgled bezizlaznu situaciju, u kojoj se čini da je ona predmetom destruktivnih sila smrti koje su se slile u nju, njen život, njeno srce i njeno tijelo. Situacija se razrješuje Dorotinim „da“ životu, Dorotinom podrškom „ruah“. Tu podršku dahu života samog Dorota daje svojim pristankom rođenja djeteta, koje uspijeva dati uz pomoć doktora, prijatelja. Potresno je u filmu prikazana odgovornost koju mi ljudi imamo jedni za druge i međusobne živote. U toj sprezi Dorote i doktora otkriva se i „dug“ koji svatko od nas ima prema životu, a koji se „isplaćuje“ tako da život pazimo, brinemo, njegujemo i čuvamo, u kakvom god stanju on bio. Mi tu borbu gledamo i u Dorotinim posjetama mužu u bolnicu gdje nam je prikazana ona kako pati zbog izglednosti muževljeve smrti. No, ne vidimo njenu brigu za njegovo tako jadno stanje. Kao da joj promiče vrijednost biosa koji je okovan patnjom. No, život nadmašuje i to; ljudski prezir prema životu zbog uvjeta u kojima se nalazi, a likovi u ovom filmu nadmašuju sebe (drugim riječima transcendiraju) te nakon muke pročišćenja, ispita života jesu li dostojni njega samog - bivaju životom prožeti i obnovljeni. Bolna slika kaplja vode i čovjeka koji se u muci grči nevjerojatno opisuje žeđ za životom samim. Povratak iz mrtvih Dorotinog muža otkriva onu bazičnu sreću „biti živ“. Kako onda život ne bi bio usidren u „Ja sam koji jesam“, imenu koji otkriva da u biti suprotnosti nema, jer da je ima – ne bi ništa niti bilo. Ovako se otkriva ono što je naizgled sakriveno: vrijednost postojanja i izgovaranje Božjega imena. „Biti živ“ usidreno je u „Ja sam koji jesam“, iz kojega izvire. Duhovno shvaćena scena s vodom koja kaplje pred čovjekom čiji su vlastiti izvori života presušili, slika je čežnje duše za Bogom, za „Onim koji je“, za onim u kojem nema prevare. Tako i njegovo ime mora stajati jedino u službi života, a kada ne stoji izgovoreno je uzalud. ''Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud''. Doktor koji se kune u život i njegovu prateću neizvjesnost, ne laže. No, da zavirimo i u Sv. Pismo, da vidimo kako ono govori o ljudskoj i Božjoj zakletvi. Iz Poslanice Hebrejima 6, 16-19: „Ljudi se doista kunu onim tko je veći i zakletva im je, kao potkrepa, kraj svake raspre. Tako i Bog: htio je baštinicima obećanja obilatije pokazati nepromjenljivost svoje odluke pa zato zajamči zakletvom da bismo po dva nepromjenljiva čina – u kojima je nemoguće da bi Bog prevario – mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade.“ I, zakune se doktor, u nadi protiv svake nade.

Svo sivilo ovoga filma, sva ona iritantna cureća voda i oronuli zidovi bolnice, samo su slika grobnice koju Bog života može pobijediti i nadjačati. Iz smrti se rodio život, i to dvaput. Gledatelju ćemo prepustiti da si sliku uskrsnuća sâm predoči i primijeti u filmu, a za kraj ostavljamo dva pitanja, jedno praktično i jedno teološko: 1) jeste li primijetili ''nijemoga svjedoka'' u laboratoriju? i 2) tko je taj da mu se smrt i podzemlje klanjaju?

Marko G.

Anna Lice