Dekalog, jeden

Čitanje ovog teksta prije gledanja filma utjecat će na gledateljev recepciju filma. Filmovi su po sebi perpleksni, pa se uvidima iz teksta mijenja gledateljeva percepcija i iskustvo gledanja, koje nakon čitanja postaje više prepoznavanje pročitanog, a manje samostalno razotkrivanje. Važno je napomenuti da je upravo ta zagonetnost na kojoj su filmovi izgrađeni, osnovni element dubljeg uključivanja gledatelja u priču i proces u pozadini. Preporuka je pogledati film, pa pročitati tekst, u nadi da će se onda dogoditi obogaćenje, razrješenje potencijalnih nejasnoća i produbljivanje sadržaja koji su nam trojac Kieślowski, Piesiewicz i Preisner pripremili.

Prva se zapovijed proteže kroz odnos oca i sina. Otac Krzysztof i njegov sin Pawel imaju prekrasan odnos. To se razaznaje u njihovim razgovorima, druženjima, međusobnoj prisnosti, osmijehu i povjerenju. Pawel je zaigrani i radoznali dječak s mnogobrojnim pitanjima, a Krzysztof otac koji rado na sve to odgovara, vodi sina na posao i upućuje ga u svoje informatičke i profesorske sposobnosti. Među njima vlada jedinstvo. Na prvi pogled, problema nema i jedino odsutnost majke dovodi u pitanje idilu njihove situacije. Teta Irena ženska je prisutnost u filmu. Ona s ocem dijeli brigu o Pawelu i u pozadinskoj logici filma čini protutežu očevom racionalističkom shvaćanju života. Kroz pitanja koja Pawel upućuje odraslima vrlo ubrzo dolazimo do propitkivanja zapovijedi: tko je Bog.

„Nijemi svjedok“

Gotovo odmah na početku filma, prvi lik kojega susrećemo jest ''nijemi svjedok'', zanimljivi, šutljivi i znakoviti sporedni lik koji će se pojavljivati u većini ostalih uradaka i to vrlo često u kritičnim trenucima radnje. Koristeći uvijek isti lik, autori komuniciraju s nama na jedinstven način jer ga koriste kao znak (objašnjava Kieslowski u Kieslowski on Kieslowski, Danusia Stok). Ovdje nam se pokazuje kao čovjek u krznu i s kapom, u ovčjoj koži, sjedeći u snijegu. Njegov zagonetni pogled, njegova nagovještajuća prisutnost, njegova pojava (koja uvijek varira od uloge do uloge) jedan je od kohezivnih materijala koji povezuje cijeli Dekalog. Postepeno nam je sve jasnije što on želi reći, makar šuti, što njegova prisutnost znači, makar je trenutačna i nekada teško zamjetna, i što možda on sâm pokazuje o Božjemu djelovanju. Kako se Bog manifestira u svojoj zapovijedi? Kako konkretno djeluje kada se ta zapovijed poštuje, a kako kada se krši? Što bi značila onda Božja intervencija? Što to znači za likove u filmu, a onda i za ljude u svakodnevnome životu, tj. za nas? Vrlo je zanimljivo promišljati ova pitanja s obzirom na ''nijemoga svjedoka'' i kadrove u kojima se nalazi.

"Tko je tvoj bog?"- Slike Boga u filmu

„Tko je tvoj Bog?“, dječak kao da zapitkuje. Je li to ocu njegovo računalo? Je li to njegova kalkulirana logika i pouzdanje u izračun i statističku predikciju? Je li to dječaku njegov otac? Je li Bog Ireni isto što i njima ili nešto drugo? Što znače one zagonetne trepereće crtice na računalu? Što znače ona tajanstvena slova na ekranu koja susrećemo u riječi ''spremnost''? Zašto je to na engleskom i to u prvome licu, ''I am ready''? Je li to svjesno računalo koje je otac predvidio na predavanju ili je nešto više? Možda Božji znak i govor?

„Vjera svakog čovjeka ovisi o slici Boga koju svatko u sebi nosi. Prave slike Boga pomažu osobi da zauzme pravi odnos prema Bogu, da u Bogu nađe sigurnost i mir, dok krive slike Boga uzrokuju bježanje…“ , navodi p. Mio Nikiću svojoj knjizi Očima psihologa i teologa (str. 14). Otac je vjerski nezainteresiran. Ne protivi se tetinoj želji da Pawela pošalju na vjeronauk. Iz njegova stava moglo bi se iščitati da je njegova slika boga deistična. „Deistički je bog nezainteresirani bog koji nema vremena ni volje za brigu o ovome svijetu. On je, doduše, stvorio ovaj svijet, ali se više ne brine za njega nego ga je prepustio samome sebi i prirodnim silama da ga dalje vode i upravljaju njime“ (isto, str. 15). Doima se da je otac odustao od odnosa s Bogom. Nemamo informaciju je li otac zauvijek napustio misao da Bog postoji, ali sigurni smo u to da ne stoji u odnosu s njim, što je ujedno i glavni preokret filma. Toj slici suprotstavljena je slika Boga koju iznosi teta Irena. Već tijekom samog odgovaranja na Pawela pitanje, ona mu Boga predaje iskustvom, podsjećajući ga na iskustvo ljubavi i bivajući u odnosu s njim. Odgovorivši na pitanje o tome tko je Bog zagrljajem, teta Pawela upućuje na to da je Bog onaj koji je prisutan u nama i među nama. Ovdje se otkriva slika Boga koji je ljubav. Teta, na neki način, Pawelu daje odgovor i o njegovom identitetu, a to je imago Dei. Ako je Bog ljubav, a mi imamo sposobnost voljeti, tada smo mi nalik na njega. U toj kratkoj sceni, autori uspijevaju dotaknuti temelje kršćanske antropologije.

Logika uma i logika srca

Muška i ženska logika u filmu su u kontrastu. Ženska je intuicija ta koja se usudi zabaviti pitanjima duše jer ona dopušta logici srca da preuzme riječ po pitanju nevidljivih stvarnosti. Ne staje pred time što ne vidi, već otvara druge sposobnosti dane ljudskom biću da tu (nad)realnost dohvate. Očituje se to u kratkom dijalogu između tete i Pawela kada ju dijete upita što majka sanja (majke koje nema, ne vidimo da je itko u kontaktu s njom). Iako ni teta ne može potražiti pouzdan odgovor, njezin nije ništa manje valjan. Ona dijete svojim odgovorom upućuje na majčinu ljubav prema njemu, kazavši mu jednostavno: „Tebe“.

U dijalogu s ocem otkrivamo kakva je njegova logika. Upoznajući oca tijekom filma kao nekoga tko dobro koristi računalo i sveučilišni je profesor, dohvaćamo da je tu riječ o osobi koja stvarima pristupa logikom uma i snagom racia. Otac je egzaktan, vjeruje u ono što je dokazivo. Zanimljiva je scena u kojoj ga sin ispituje o postojanju duše te biva suočen s očevim kategoričkim skepticizmom i hladnom racionalnošću. Nakon toga odgovora promatramo dijete koje prepričava svoje jutrošnje događaje: ganuće što su golubovi došli jesti mrvice te povratak iz škole kada na putu susreće mrtvog psa zbog kojeg plače i pita se ima li uopće smisla išta što je u školi toga dana naučio. Ukratko, ocu koji ne vjeruje u postojanje duše razotkrivena je duša sama - u dječjem prepričavanju doživljaja toga jutra. Otac i sin na različite načine nose se s pitanjima o posljednjim stvarima: duši, vječnosti, smrti i smislu. Ti načini posljedično određuju i odnos prema majčinom nedostajanju, tim više ako je ona preminula (što ne znamo, nigdje nije jasno izrečeno, možemo spekulirati). Očevo propitivanje o smislu je stalo, on je okrenut pragmatici (kasnije vidimo retorici i umnom radu), a dijete je u fazi promišljanja „konačnog zašto“ suočeno s najdubljim životnim pitanjima, u potrazi za odgovorima. Pokazuje nam se da je Pawel daleko napredniji filozof negoli njegov otac jer ga čuđenje takoreći zaposjeda u doživljavanju svijeta. Dijete je obuzeto onim (pradavnim) osjećajem „čuda“ nad svime što je pokraj, oko njega. Stječe se dojam da je ocu, već sve poprilično jasno. Tako je u filmu suprotstavljena dječja nevinost utisaka i manjak iskustava koja ih čine otvorenijima za prostore duha, onoga neopipljivoga. Dijete je u ovome filmu poput malog proroka, koje podsjeća na konačnost i važnost da neka važna pitanja budu otvorena i odgovorena tijekom života, a to su: „Ima li Boga ili nema?“, „Koja je svrha moga života?“, kako autori navode. „Djeca poznaju onu vrstu čuđenja koje još ne traži rješenje zagonetki, nego dodiruje tajnu koja zbog toga što je trajno ostaje tajnom i naziva tajnom, a ne zagonetkom“; objašnjava nam Manfred Lutz (umlaut, staviti) u knjizi Bog: Mala povijest najvećega (str. 91.). Tako se čistoća srca promeće u sposobnost koja nadilazi znanje u razumijevanju svijeta, stvorenog i svemira.

Gradnja radnje na simbolima

Težište radnje je na simbolima. Što bi značilo zaleđeno jezero? Ne podsjeća li ono na kamen prozirac u Knjizi otkrivenja. Slika sv. Ivana Pavla II. upotrijebljena je da bi se istakao primjer čovjeka koji je za sve ljude shvaćen kao dobar i kao onaj koji želi dobro. Papa „se ušuljao“ u radnju te je njegova prisutnost u filmu, može se reći, proročka. Deset godina nakon što je film izašao, ovaj će papa posvetiti encikliku ključnoj dilemi ovog filma: odnosu vjere i razuma. Enciklika ovoga pape, upravo pod tim nazivom (Fides et ratio), bavi se egzistencijalnim pitanjima o smislu čovjekova života koja si on svojim umom postavlja, a odgovore može potražiti svjetlom vjere u službi intelekta. U toj je enciklici osuđena „filozofska oholost“ koja se pripisuje čitavim, zatvorenim sustavima mišljenja koji nude konačne odgovore. Ovaj papa smatra da kada se filozofska razmatranja stave u službu istine, tek tada mogu dati prave odgovore (Macan; Što na poručuje enciklika Fides et tratio?). Ne podsjeća li nas to upravo na odnos djeteta i tete prema svijetu, u odnosu na očev odnos prema stvarnosti, za kojeg možemo misliti da je po zvanju filozof (vidimo ga kao predavača na sveučilištu).

Kako autori grade ozračje duševne napetosti? Svjetlo i tama na licu uspaničenoga Krzysztofa na stubištu, rušenje oltara u nedovršenoj crkvi, vosak svijeće na licu Gospe Częstochowske, led kojim se otac znamenuje (kao da se krsti), križevi na pročeljima zgrada koje autor namjerno drži u kadru. Uzmimo samo taj zadnji primjer: Kieślowski vrhunski koristi balkone i vanjske linije zgrada, i to neuglednih, sivih, ''Bauhaus grdosija'', kako bi vrlo precizno izolirao i delikatno istaknuo znak križa – znak muke i spasenja Isusa Krista. Za podsjetiti; Kieslowski se deklarirao kao ateist, no, ipak je vrhunski shvaćao kada i gdje ga staviti na scenu, kao simbol za gledatelja i promatrača. Isto tako, zaleđena voda krštenja ispred crkve koju otac nakon tragedije preuzima u ruke, u bijesu – istina – ali dolazeći pred pravoga Boga, Boga živih, a ne mrtvih. U podstavi kaputa preminulog Blaisa Pascala nađen je papirić s porukom, poznat kao Oporuka Blaisea Pascala: „Bog Abrahama, Izaka i Jakova, a ne Bog filozofa i znanstvenika“ (Manfred Lutz (umlaut, staviti) u knjizi Bog: Mala povijest najvećega, str. 192.).

Rasplet

Tragičan je kraj ovoga filma i nekima možda pretjeran. Pojavljivala su se pitanja: ''Pa zar je morao Pawel umrijeti da bi otac shvatio poruku? Zar je bila potrebna smrt sina da bi se otac odvojio od svoga idoliziranja proračuna i računala? Zar je bilo baš nužno da se to dogodi?''. Isto bi se moglo propitati u povijesti spasenja: ''Zar je Krist morao umrijeti na križu? Zar nije bilo drugoga puta, nego da Otac čovječanstvu za spasenje dá Sina da ga ono razapne i ubije?''. Zagonetno je i jednako korisno ne banalizirati ta pitanja i dati svoj osobni odgovor. Rušenje oltara može se činiti kao bogohulan čin samo ako ne promotrimo previranja iz dubine. Gledajući, pred tim možemo samo ustuknuti i suosjećati. Film naposlijetku poprima oblik paradoksa: otac Krzysztof doslovno poprima sliku Boga oca kojem umire Sin jedinorođenac. On sam poprima sliku Boga oca trpeći nepravedni gubitak ljubljenog sina mu jedinca.

U prvome filmu Dekaloga susrećemo se, očekivano, s prvom Božjom zapovijedi: ''Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene'', isto tako bi moglo vrijediti: Ja sam otac tvoj, nemoj stavljati svoje životno povjerenje u mrtvo, mijenjajući ga za račun - duša je živa.

Epilog

Na kraju ističemo scenu koju teta Irena gleda na početku filma i koja se prikazuje na kraju: što znači i predstavlja Pawel u onome isječku na televiziji? Zašto su dva sloja stakla, jedan od izloga i jedan od televizora, između njega i Irene? Je li to pokušaj prikaza raja? Je li to možda odvojenost naše nutrine, praznine i tuge, od prave sreće i od prave radosti (dječjega osmijeha) koju često ne primjećujemo, ne cijenimo ili ne želimo prihvatiti? Vrhunski je to prikazano u filmu i vjerujemo da itekako može pomoći da pogledamo prvu Božju zapovijed, promotrimo svoja ''božanstva'' i idole, te zapovijed promislimo iz dubine svoje duše i uma te se uputimo prema vjeri u Boga koji je jedini, živi i istiniti Bog.

Marko G.

Anna Lice