Dekalog, trzy

Čitanje ovog teksta prije gledanja filma utjecat će na gledateljev recepciju filma. Filmovi su po sebi perpleksni, pa se uvidima iz teksta mijenja gledateljeva percepcija i iskustvo gledanja, koje nakon čitanja postaje više prepoznavanje pročitanog, a manje samostalno razotkrivanje. Važno je napomenuti da je upravo ta zagonetnost na kojoj su filmovi izgrađeni, osnovni element dubljeg uključivanja gledatelja u priču i proces u pozadini. Preporuka je pogledati film, pa pročitati tekst, u nadi da će se onda dogoditi obogaćenje, razrješenje potencijalnih nejasnoća i produbljivanje sadržaja koji su nam trojac Kieślowski, Piesiewicz i Preisner pripremili.

''Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji''. Po mnogima najteže ''probabljivi'' od deset uradaka, ovaj nam je nastavak uprizorio priču između taksista Janusza i Ewe, njegove bivše ljubavnice. Radnja i razgovori prepuni su laži, pristanka na laži, varki, obmana, rizika, muljanja, ali ništa od toga ne ide u vulgarnost ili banalnost. Vjerojatno na trenutke postane iritantno, ali kao i uvijek Kieślowski je delikatan, oprezan i temeljit: ne žuri ka zaključku zapovijedi. Autori su ovdje sigurno dodali ''začine'' badnje večeri i božićnoga ozračja želeći ukazati apsurdnost onoga što se odvija pred našim očima i čitave zavrzlame koja je toliko suprotna od onoga što bi taj veliki kršćanski blagdan trebao biti. Možda je upravo u tome bogatstvo ovoga filma: pokazati taj kontrast nama gledateljima? A možda se ono ključno ipak nudi na kraju: koji je to tren kada nastupaju mir i spokoj?

Likovi

Krenimo od pobliže analize likova. Ewu upoznajemo dok posjećuje svoju dementnu tetu te vidimo njezine aspekte ljudskosti i brižnosti, topline i suosjećanja, iako se već tu može nazrijeti određena podijeljenost u njenom karakteru. Čekanje ispred zgrade svjedoči o Ewinom unutarnjem previranju. Susret i ispraćaj Ewe iz situacije popraćen je jednim od najljepših kadrova u filmu: kamera vrlo polagano ide od unutrašnjosti prostorije, gdje se dogodio susret dvaju žena, do prozora koji gleda na cestu gdje vidimo Ewu kako ulazi u auto. Kao da nam autor želi poručiti da je Ewu ispratio u neki drugi život, u neku avanturu koja će ju koštati, promijeniti, udaljiti od ljudskosti ili možda povratiti na pravi put? Nakon toga, Ewa ulazi u svoj lik zavodnice i manipulatorice koji će glumiti do kraja filma. Zbog toga njezino ime nije slučajnost, a interesantno je da Janusz, čak i nakon što postane svjestan obmane, pristaje na igru. Ewini pogledi u scenama kao da nam otkrivaju pred-svjesnost onoga što će se odvijati, a čitavo ozračje oko nje naglašuje sudbonosnost događaja u neposrednoj budućnosti za nju.

Ewa izaziva sudbinu

Ewini postupci koji zapliću radnju, odvlačenje Janusza od obitelji na Badnjak, poticanje na jurnjavu u smrt, izgledaju kao da Ewa izaziva Boga samog na megdan, ili onog interior intimo meo koji prebiva u Januszu. Scene traženja Ewinog bivšega supruga Edwarda izrađene su u nekoliko sekvenci te su zbog unaprijed određene uzaludnosti (koja nam tada još faktički nije poznata, već ju naslućujemo) ispunjene očajem i osjećajem sablasti. Ewa kao da na „izvana“ proživljava sablasti kojima je dozvolila da se nastane u njoj. Čitava drama koja se odvija u traženju Ewinog supruga, a isprekidana je pokušajima zavođenja Janusza, proigravanje je njezine nutrine koje u tom stanju, vjerujemo, postoji već nekoliko godina, kako se raspliće na kraju filma. Ewa je izmoždena neuspjelim pokušajima sastavljanja svoga bića s muškim. Doima se da je ona u čitavom tom procesu u stanju određene deluzije, iako je potpuno svjesno montirala svaki detalj. Ewa kao da je na korak do toga da se usmrti fatalističkim htijenjem da sve svoje rasipane komadiće života u jednu noć pokupi i sastavi. Ewu upoznajemo kao onu koja je ispražnjena od svakoga morala, u pozadini čega stoji ostavljenost.

U sudaru s kobi Ewa dolazi do sebe

Ewa izaziva. Ewa izaziva Janusza, i izaziva nas preko njega. Izaziva na milost. Nakon zamilovanja je napuštena, zbog čega je i od sebe odbačena. Prijezirom ispunjena traži okončanje u smilovanju. Većina koja promatra njihov odnos suživljavanje doživljava s Januszevim likom jer se Ewino ophođenje s njim doima nastranim. Možda je Ewina nada ležala u tome da Janusz prepozna i okonča njena nastojanja koja počivaju na laži. Možda je Ewina nada ležala u tome da je Janusz prepozna. Ključ za razumijevanje nalazi se u tome. Ewa ne može pomoći samoj sebi jer nije sama svoj život dovela do točke beznađa i frustriranosti u kojoj se trenutno nalazi. Ewino biće odrođeno je od nje same kroz opustošenost i ostavljenosti koji su ostali nakon što je Ewa prevarila supruga s Januszom, koji ju je nakon toga ostavio. Zašto koristimo tako tvrdi izraz odrođenosti? Sv. Edith Stein iznosi u opisu ženske duše ključno svojstvo imanentno ženskom biću: želju da ljubi i bude ljubljena i u tome čežnju da se uzdigne iz uskoće svog stvarnog sadašnjeg života k višem bitku i djelovanju (Žena). Poraz na tom polju Ewa doživljava bivajući u odnosu s nekim konkretnim osobama, i upravu tog čovjeka – Janusza, poziva u partnerstvo te noći, tog čovjeka koji je nekada bio sudionik njenog „raspada“ života. Poziv je to upomoć, kao što ćemo na samom kraju filma vidjeti. Zavirimo u same teološke temelje da bismo razotkrili ulogu Ewinih smicalica i Januszevu ulogu u popravljanju temelja Ewina duševnog stanja. Janusz je tu večer čovjek s misijom. Sv. Pismo nam kazuje kako je žena stvorena kako muškarac ne bi bio sam, stvorena je da ga dopuni i da bude drugim dijelom njega u cjelini. Ewa tako i pristupa Januszu. Čini nam se da ga malo po malo uvlači u svoju igru kako bi ga zadržala kod sebe. Mi vidimo da Ewa nema prava na Janusza. Jasno nam je to otpočetka. Stoga nam se njeni čini s pravom mogu činiti proračunati, sebični, nemoralni, neporezni, obijesni, posesivni i općenito pokvareni. Odvući muža i oca iz obiteljskog doma na Badnjak. Teško da itko može opravdati taj čin. Može ga opravdati samo ono najbolje u Januszu. Ili, Onaj najbolji, u Januszu, čak i žena mu, kako na kraju vidimo. Janusz nije Ewin ljubavnik u trenutku kada kreće radnja filma, ali je on to nekada bio. Janusz je, dakle, na popravnom ispitu. Fabrice Hadjadj zanimljivo tumači opis prvog pada čovjeka, opisuje ga kao ženin pristanak na laž, a muškarčevo odbacivanje odgovornosti (Vjera zlih duhova). „Muškarac, vjernošću ženi – vjernošću koja je iznenada gora od svakog preljuba – jede ono što mu žena daje“ (str. 128). Janusz je ponovno u situaciji s Ewom, ovoga puta pozvan da opozove svoj stari postupak. Hadjadj nam tumači: „…žena je pokvarila odnos prema Istini, muškarac kvari odnos prema Milosrđu“ (str. 129). Tako je opisan pad. Ovoga puta Janusz ima šansu popraviti odnos prema Milosrđu. Ewa ga svojim nastranim inzistiranjem na zajedništvu moli za milost.

Duh Božića i duh Božićne fasade

Je li Božić upropašten ili je vjerojatno baš spašen? Što bi značilo spomenuti se svetkovati dan Gospodnji? Ne dopustiti da osoba ostane sâma? Je li Janusz svojim postupanjima te noći pronevjerio Božić, ili je sudjelovao u popravljanju Božjeg oltara u Ewi? Ne dopustiti da vanjština i običaji upropaste dušu bilo kojega pojedinca, nije li to vjernička slika Božića? Vidimo u sceni kada je Janusz zamaskiran u Djeda Božićnjaka kako ga susjed sreće s riječima „Nisam vas prepoznao“. Za autore taj usputni komentar nije slučajnost. Gdje je pravi Janusz? Nije li i za njega milost malog Boga - Božića ta da pokrpa rupe u drugim ljudima koje je zadao? Što znači rođenje maloga Boga za nas ljude? Kako mi trebamo poštivati tu blagodati i taj blagdan? Sigurno bi se moglo reći da nas film provocira i ne želi ustaljene odgovore. Želi staviti dobrobit osobe u prvi plan, premda je to u djelu prikazano kroz čudne zavrzlame i spletke. Grijeh boli. Kršenje zapovijedi ostavlja posljedice na dobrobit osobe, obitelji i društva. Sve je to realno prikazano u ovome nastavku. Baš u tome nam može pomoći treća Božja zapovijed: poštujući odmor čovjeka, poštujući vrijeme za Boga, slaveći dan kada se nebo i zemlja spajaju... jedino tada ne riskiramo da nas samoća pojede, da nas preuzme i da nas praznina ljudskoga stanja ne odvede u ludilo. Samo Svevišnji odgovara srcu koje traži milost.

Pogotovo je to očito u mrtvačnici i u onom čudnom ''utočištu'' za pijanice. U mrtvačnici susrećemo iznakaženo tijelo, a u utočištu ''iznakaženu dušu'' onoga čuvara koji brutalno postupa sa svojim štićenicima dok ga Janusz ne prekine. Kada tome pribrojimo prisutnost teturajućeg pijanca na početku filma te nervozu i nepovjerenje u obitelji taksista, dolazimo do apsurda blagdanskog raspoloženja: umjesto idile i obiteljskoga mira, imamo ovaj kaos društva, odnosa, samoće, opijenosti i beznađa. Jedina scena koja odskače od toga jest onaj trenutak u crkvi gdje slušamo Svetu misu i božićnu pjesmu. Vjerojatno se tu nalazi ključ razumijevanja ovoga nastavka. Gdje je Bog i Njegov dan koji smo pozvani svetkovati? Što to znači? Važno je znati da je Kieslowski na pameti imao istinu u njenom bezcelofanskom izdanju. U knjizi Kieslowski on Kieslowski, čitamo o njegovim motivima da pokaže autentična ljudska stanja, ona koja pažljivo skrivamo jedni od drugih, zbog čega sami sebe osiromašujemo u svojim maskama samo-savršenosti. Nedjelja kao dan počinka i duša u paklu vlastite nesreće. Što je priječe? Žrtvovati mir svoje nedjelje i pomoći jednoj duši da nađe svoj mir, ili odbiti poziv zbog svojega mira?

Što nijemi svjedok označuje u ovom filmu? Susrećemo ga u najintenzivnijem trenutku, u ulozi vozača tramvaja. Dok se Janusz i Ewa druže u automobilu i luduju, pomalo riskirajući život neopreznom i prebrzom vožnjom, svjedok ih gleda i kao Božja prisutnost suočava ih s realnosti života – s njegovom sakramntalnosti. Spretno, ali nesretno auto se u konačnici zaustavlja na pločniku narušivši drvo i ukrase. Još jedan znak upropaštenog Božića...ili možda samo njegove fasade?

Nedjelja kao dan simbol je: konačnosti, dovršenog, onoga: „A sad, otpočini“, neki komad je riješen, dovoljno je. Znak je da nismo zatvoreni u krug sudbine. Kada se istina konačno izrekla, tj. kada je Ewa priznala da je Edward davnih dana otišao i zasnovao novu obitelj, već je otkucalo sedam sati na satu željezničkoga terminala. Saznajemo da je Ewa htjela okončati svoj život te noći. Sve spletke, sva pozivanja (iz obiteljskoga stana na ulicu pa u njezin stan) bila su samo krik očaja, poziv za pomoć u životnoj opasnosti? Možemo li u ovome trenutku uopće vjerovati našoj protagonistici? Autori ponovno ne daju konačne odgovore, nego to s povjerenjem prepuštaju nama. Ipak, djeluje upečatljiv trenutak kada se Janusz konačno vrati svojoj ženi i obitelji obećavši da više neće ''to činiti''. S druge strane, Ewin je život spašen i njezina je samoća neće proždrijeti. Imamo li ''happy end''?

Marko G.

Anna Lice