Dosanjani dugovi (II.): Krštenje

Slike iz prošlosti ponekad su kao slike iz budućnosti.

Milice, rastresen sam.

Gledam u tvoju sliku s krštenja. Majčica te drži, ne vidiš se od ogromnog bijelog jastučića u koji smo te položili. Toni joj je do struka i pridržava tvoju igračku. Odjevena je u bijeli kostim i njena duga, ravna, plava kosa položena je u rep koji se spušta do polovice leđa. Snaga u krhkosti. Nevjerojatno… Uvijek je time odisala. Nakon tvojega rođenja brzo je skinula sve viškove. Drži te u naručju i zamišljeno gleda preda se, kao da je potpuno odsutna i istovremeno potpuno prisutna.

Milice, sada mi izgleda kao da u tom trenu svjesno govori “da” svim godinama samoće u kojima vas je podizala bez mene.

Gdje sam ja u toj slici?

Iza fotoaparata.

Vidi, kako simbolično.

Kao po običaju, skrivam se iza nečeg drugog, iza neke radnje, moje akcije, projekta… Skrivam se iza izlike i tako izlikom postajem. A s vremenom shvaćam da moje postojanje postaje izlišno, kao što sam u jednom trenu našeg zajedničkog života shvatio. I otišao…

Milice, kako si ti tako odrasla da sada u dobi kao ja na ovoj slici, svoga oca odgajaš?

Ona te podigla.

Ne mogu, Milice… Ili je to jedino što mogu – prihvatiti vaše i njeno milosrđe: poći s njom k vama u Ameriku, biti još jednom zajedno u domu.

Odsječen sam od pupkovine. Sada razmišljam da sam u biti otrgnut vrlo davno, možda onda kada je moj otac otišao. Doduše, on je otišao s ovoga svijeta, s mojih deset godina. Sestre i majka podigle su me aristokratski, u emotivnom smislu, toliko jako, valjda, da nikada nisam…neću reći odrastao, nego dorastao ulozi staratelja za druge. One su mi pružile da osjećam, ali slabost se rodila u mom organu za odlučivanje.

Može li se moja slabost opravdati time što je moj vlastiti otac izbivao u mom odrastanju, ne znam…

Nisam se pronašao.

Da.

Nije da nisam volio.

Jesam.

I tebe, i tvoga brata.

I nju.

Volio sam vas sve.

Ali… Nisam mogao.

Znaš li onu Massimovu pjesmu Da mogu? Cijela je moja.

“… vratio bih sebi čast

oborio lošu vlast“, tako ide, al' još ne mogu” kaže. I tako čitav život, u krug.

Ne. Ja ne mogu. Ne mogu sam. Ne, ne, ne… Neshvatljivo je. Kovitlac koji me jednom izbacio iz trasa vaših života sada me uzima i rasipane dijelove mene sastavlja. Kako? Kako???

Jednom odbačen od samoga sebe otišao sam od onoga što sam trebao biti: vjeran suprug, dobar otac… Zlo je takvo da se raduje našim neuspjesima i ja sam tako jednom u usporedbi s vama, sebe procijenio nedostojnim da postojim u vašoj blizini. Gotovo sam se obradovao toj spoznaji jer me umirilo da biti dobar otac i muž za mene nije predodređeno, za mene je nedostižno. Na taj način sam odustao. Poveselio sam se svome porazu koji mi je poslužio kao izlika da nikada ozbiljno ne zaživim ovaj život. Da ga živim ozbiljno i punim plućima, što je ujedno i odgovorno. Upravo suprotno kako nas često upućuju razni glasovi iz različitih izvora, da iz neimanja odgovornosti proizlazi više suživljenog života, života koji je doživljen od tebe samog, a ne rasipan u vjetar. Odgovornost ti daje mogućnost da živiš 100/100 u intenzitetu svoga potencijala. Neodgovornost te otuđuje od tebe samoga.

Živio sam otuđen, otrgnut od pupkovine. Odsječen sam odavno, kada sam ostao bez svoga oca, srastao sam s idolom „dobroga osjećanja“ i prema tome sam donosio svoje odluke, prema tome kako se osjećam.

Milice, to nije odlučivanje, to je puko samoobmanjivanje. Osjećaji koji su nestalnosti naših nutarnjih zbivanja, zar mogu biti jedini temelj važnih odluka?

Savjest, muči me savjest, Milice. Ona u koju nikada nisam vjerovao. Mučni osjećaj u želucu. Ovaj tren poprima neke druge oblike osim onog neodređenog osjećaja krivice. Imam kompas u ruci, to me liječi. Ti si mi ga dala kada si me nazvala i prepričala mi stvar. Da, kupit ću joj kartu… I još i više. Idem.

Mučni osjećaj poziv je na razrješenje čvora čitavog mog života. Oprosti, prvi puta vidim cijelu sliku, stojeći iza fotoaparata: našega života. Ne želim biti skriven iza radnje, tek usputni promatrač vaših života. Ne želim da mi promaknete vi, ne želim da mi promakne ona, ne želim, ne želim. Idem.

Pa, makar sjedio u zadnjem redu aviona jer ona ne želi sjediti kraj mene.

Idem do na kraj svijeta.

Idem do nje.

Idem do vas.

Dolazim k sebi.

Ivna Ivanković

Nastavak: https://razuzdanica.wixsite.com/razuzdanica/post/dosanjani-dugovi-iii-neki-mutni-tip