Dosanjani dugovi (III.): Neki mutni tip

Dolaziš, i opet ćemo se brinuti više za tebe nego za mamu. Nema veze što ona umire. Niti bi to tebe spriječilo od toga da budeš u prvom planu. Posebna prehrana za tebe. Eto, to je čega se ja sjećam vezano za tebe.

Lažem, sjećam se i predobro, onako živo, filmski, svakog našeg odlaska na nogometnu utakmicu.

Da ih se barem ne sjećam.

Bio si predobar materijal za oca i nije mi jasno kako nisi uspio. Osim što zauvijek nosim stigmu da ti nismo bili dovoljno zanimljivi. Ipak je taj tvoj umjetnički život, a onda i poslovni, sjajio više od nas.

Nisi bio tu kada sam se prvi puta zaljubio. Prvi i posljednji. Nisi bio tu da bih primijetio sjaj u tvojim očima kao znak odobravanja mojega izbora. Pa kako bi ti to uopće i razumio?! Tebi ljubav nije bila svetinja, a kamoli nešto tako tradicionalno poput braka. Ti, tako moderan. Ti, tako potrošen… Tek blijeda sjenka sada svoje nekadašnje markantne pojave. Bio si mlad, bio si pun života dok te gledam na fotografijama iz prošlosti. Zar nisi imao uvjete baš kao i svatko, donekle nesavršene, ali dovoljne, da ostaneš s mamom, da ostaneš s nama? Po tebi, ne. Sigurno je to da si meni, po svojoj računici, upriličio iste takve: stasanje bez oca. Ono za što kažeš da ti je najviše nedostajalo u životu, svome sinu ostavio si u zalog - prazninu.

Ivna Ivanković