Dosanjani dugovi (IV.): Sanjanje

Sanjala sam da letim. Uzdigli smo se lakoćom poput perca koje nosi struja zraka. Tišina. Atmosfera je mijenjala boju od narančastoroza do potpuno roza prošarane ljubičastim trakama. Mekani oblačci nakitili su prizor. Ambijent u avionu: ugodni dnevni boravak u art-deco stilu, prazan, oko mene nikoga. Sjedim u svojem prastarom (a izgleda mi nov novcat) baloneru boje mente. Prostor izvan aviona: nebo. Da, prostor izvan aviona u letu je nebo. U snu, metafizično nebo.

Uzletjela sam do neba. Kako, pitam se…

Poslužen je čaj na kolicima sa zlatnim ručkama u porculanskom servisu.

Savlada me umor i ja usnem u snu.

U snu (snu) dohvaćam da sam u bestežinskom stanju. Mogu letjeti! Da, mogu letjeti, kao u svim snovima u djetinjstvu. Na misao da želim gore, tijelo mi se odiže od stolice, nogama u zraku kao da i dalje sjedim. Ispravljam se i krećem u istraživanje. Dolazim do avionskih vrata i otvaram ih bez straha. Avion kao da se usidrio u komadiću neba, stoji na mjestu. Krećem prema njegovu krovu (imaju li avioni krov?) gdje ugledam stolić i stolicu, a na stoliću posluženi čaj. Čajanka na krovu aviona u poslijepodnevno doba, na najljepšem mjestu stratosfere. Sjednem i otpijem gutljaj. Šipak. Stanem uživati. Nije to za mene Proustov lipov čaj koji budi reminiscenciju i posljedičnu nostalgiju. Ne. Puni okus šipka dopunja moj osjećaj „ovdje i sada“ i upotpunjuje skladno stanje moga uma i tijela. Neopisiva ugoda koju još jedino, ali u manjoj mjeri, mogu prispodobiti jutarnjim sanjama u toplome krevetu u djetinjstvu ili najljepšim zagrljajima u životu. Eto, takva ugoda.

Glas.

Čujem glas u sebi.

A opet nije moj.

Topao, ugodan zvuk moga imena.

Čujem ga. Smijem se.

Najljepši zvuk u životu.

Zvuk moga imena izgovoren glasom koji me ugodno prožima i škakljuca.

Odgovorim: „Da….?“

Osjećam ugodan osmijeh s druge strane na moj upit.

Dragost bića.

Uživam u tom kratkom pozivu i odazivu koji za mene traje čitavu vječnost.

Na tu misao, glas mi se ponovno obrati: „Jelena, upravo to i je život: poziv i odaziv.“

Pomislim: „Bože, ti jesi.“

Odgovori: „Tako si i odgovorila svojim život“, osmjehnu se umireno, kao da je do nedavno strepio, osjetih.

Grleni zvuci moga glasa iz moje dubine potekoše i ja se nasmijah puninom svoga bića.

„Hm“, začujem, „sad kad se je razriješila zagonetka tvoga života“, „bi li voljela iskapiti život do same punine?“.

Prenuh se iz svoje radosti i malo se smetoh jer zaboravih na trenutak da je ikad išta postojalo osim sada.

Vedro odgovorih: „Bože, a gdje su ostali?“.

On odgovori: „O tome je i riječ. Vraćam te na dva mjeseca da im budeš na pomoć. Volio bih im kroz tebe udahnuti još malo životne nade i veselja prema životu. Brine me najviše Marko. Sjetan sam kad doživim njegovu rezignaciju koju osjeća prema životu. Milica i Toni me malo manje brinu, no mislim da bi bilo fer da im popravimo dojam o tome što znače mama i tata zajedno, a ne odvojeno, što znači obitelj. Oni sami podižu predivne živote i njihove obitelji, njihova djeca žele osjetiti taj puni sklad dolaženja i odlaženja u život i iz njega pod krilima najmilijih. Treba im to, da bi sačuvali cjeline svojih dječjih bića u sebi kada odrastu u zrele ljude. Rastužena djeca, razočarana u trajnost ljudske ljubavi, gorko traže prvo zadovoljstvo povjerenja u različitim nadomjescima. Zadovoljstvo postojanja proizlazi iz predpovjerenja čiji temelj je moja ljubav prema tebi jer sam te pozvao da postojiš. Na sljedećoj stanici susrećeš majku i oca koji preslikavaju moj odnos prema tebi. Jako mi je važno da tu stvar popravimo u tvojoj obitelji.“

Počeh zamuckivati: “Pa kako, …, pa znaš da sam ja bolesna, ne mogu im biti ni od kakve pomoći, a Marka samo nebo ne bi probudilo iz njegovih noćnih mora.“

„Zbilja?“, osvrnu se na ovo posljednje te nastavi: „Bit će dovoljno da ga ponovno zavoliš“.

I odjednom, u hipu, sve nestade. U stilu Alice u zemlju čudesa, stolić i stolice se u stolnjak pospreme, vjetar zapuše, zatrese se avion i ja otvorih oči.

„Ništa strašno, malo propadanje“, odgovoriš mi.

Pogledah te u lice. Umor je iscrtao tamne krugove oko tvojih očiju. Pramen crne kose nagnuo se prema naprijed zajedno s tvojom glavom prema meni. Sjedine iznad ušiju dale su ti šarma.

Moralo se priznati, bio si još uvijek, iako ostario, zgodan čovjek.

Ivna Ivanković

Nastavak: https://razuzdanica.wixsite.com/razuzdanica/post/dosanjani-dugovi-v-soba