Imamo li svi jednako pravo biti osjetljivi?

Ovaj tekst se može smatrati svojevrsnim nastavkom teksta o osobama s invaliditetom u javnom prostoru. Štoviše, da bi vam bila jasnija tema o kojoj ću pisati ovdje, iskoristit ću jednu rečenicu iz istog: "Znate, postoje ljudi koji ne vole sažaljenje."

Naravno, ovo je osobni stav i nipošto ga ne želim nametati kao jedino ispravnog.

Ali voljela bih ukazati na jedan mali problemčić u vezi tog famoznog osjećaja.

Dakle: kad osobe s invaliditetom kažu/napišu da imaju loš dan, loše životno razdoblje te da nisu baš najbolje, zašto se uglavnom to protumači kao da želimo izbiti u prvi plan izazivajući u vama sažaljenje?

Ne, ne i ne. Time vam upravo želimo pokazati da smo kao vi: ljudi od krvi i mesa koji tuguju, koji se ponekad razočaraju u druge, da smo ljudi koji vole, itd.

I mi se borimo najbolje što znamo, a vjerujem i vi. I ne želimo umanjivati vašu muku izgovarajući svoju. Jer želimo suosjećati s vama, pokazivajući vam da bez obzira na to koliko nam životni put bio drugačiji, i mi smo ljudi koji padaju, a i dižu se. I tako u krug.

Možda će vas ovo otkriće iznenaditi, no ja kad sam u društvu uopće ne pričam o svom invaliditetu, čak i kad me netko pita kako je sve počelo, nije mi problem odgovoriti zato što znam da je i ta epizoda dio moje priče i da ju ne mogu nikako izbrisat.

Potpis, M.