Kako znam da sam zaljubljen(a)? Ljubav mi je sve objasnila

Rekli smo već da nas ljubav mijenja naše živote, i to najintenzivnije na unutarnjoj razini. Kao da nas izmiješta iz naših dosadašnjih pozicija iz koje promatramo sve, i stavlja u neke druge. Ako smo mi sami neka utvrda gdje kroz prozore promatramo ono sve što je izvan nas, onda nas ljubav vodi s našeg motrišta koje je na 3. katu, na 10.

Zato ljubav može biti trubulentna. Otvara se novi svemir i neki neistraženi dio nas nas poziva da ga otvorimo i proučimo.

Doima nam se počesto da i nazadujemo. Uzbunjuju nas naše emocije koje su bile do tada u snu, a sada se kovitlaju. Pa olako zaključujemo da je ta vrsta bujanja unutarnjeg života za nas nesređeni kaos. Pola istine je tek u toj misli. Pozaspale čestice zadobile su energiju ljubavlju koja je zagrijala moj unutarnji teritorij. Sada te čestice divlje plešu i diži sve moje emocije na viši nivo intenziteta. Najrađe bi se zaderao: Živ sam!

Ljubav te zatrese. Potrese, prodrma, promućka. Ponekad i… porazbaca. Da bi se osjetio ljudskim bićem koje ima svoju dinamiku. Da bi uopće osjetio da si živ, i bogat blagom. Blagom koje je u blagom ili jačem kaosu. Jer kad čestice zadobiju energiju, onaj racionalni dio mene odjednom gubi svoju (pre)dominantu ulogu! Ljubav izguruje mene iz mojih vlastitih uhodanih ruta. Pa ako je izguravanje i malo bolno (a znade tako biti ako sam do tada bio veoma inertno, teško pokretno tijelo koje se giba tek silama inercije, s putevima što manjeg otpora, u stadiju potpuno reaktivnog, a ne kreativnog djelovanja), mora biti takvo da bi se uopće pomakao. Onda kada sjednem bespomoćno, izbačen kraj svoje trase, imam šansu otvoriti se ljubavi. Tek tada, ja kao slabić, imam povlaštenu poziciju primiti ruku Ljubavi, da bih uopće krenuo pod njenim vodstvom upravo svojim putem. Dokle god sam prejak, presnažan, uvježban u preživljavanju života…neizguriv sa svoje „pokretne trake“ (koja se tek okreće, a ni kuda ne vodi, samo stvara dojam „da živim“), nisam u biti. Možda tek mlako dodirujem žilu kucavicu života, ali sigurno nisam njome ponesen, a kamo li da sam uronjen u živu živost, koja se rađa u meni kada zavolim. Koja preporađa.

Oživjeti u rukama Ljubavi, iako hodam slijepa pogleda, mračnom stazom, kojom me vodi svijetlo u meni, a put se tek napipava. Nesigurnost i zebnja gone moju dušu još čvršće s Ljubavlju da se zagrlim. Bolje je nego nesigurnim znojnim rukama držati konce vlastite egzistencije, brinući se za neuhvatljive zbilje.

Ljubav mi je sve objasnila

ljubav sve riješila –

stoga obožavam tu Ljubav,

ma gdje da prebiva.

A postah ravnicom što tihu je otvorena

protjecanju

u kojem nema ničeg od onog hučnog vala

što živi od duginih ogledalaca,

ali je mnogo od valova što smiruje i u

dubinama svjetlo stvara

i tu svjetlost na lišće neposrebreno baca.

U takvoj dakle skriven tišini ja – list,

oslobođen vjetra,

ne brinem se više ni o jednome danu što

pada,

jer znam da sve ih to čeka.

papa Ivan Pavao II.

Karol Wojtyla

Anna Lice