Kao mnogi...

„Isus ponovno iziđe k moru. Sve je ono mnoštvo grnulo k njemu i on ih poučavaše. Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.

Kad zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući, nađoše se za stolom s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici. Bilo ih je uistinu mnogo. A slijedili su ga i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grešnicima i carinicima, rekoše njegovim učenicima: »Zašto jede s carinicima i grešnicima?« Čuvši to, Isus im reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«“ (Mk 2,13-17)

...

Gornja slika iz Evanđelja može podsjetiti na sliku svećenika koji slavi svetu misu i ljude koji na tu misu dolaze.

Također, slika Isusa i mnogih za istim stolom može podsjetiti i na razne društvene događaje otvorenog tipa (na koje je ulaz slobodan).

Što li su samo pismoznanci farizejske sljedbe – ti vrlo upadljivi upravo kao takozvani farizeji (koji su bili prisutni i vidjeli okupljanje oko Isusa), što li su drugi mislili vidjevši one koje, da se njih pita, uopće ne bi trebalo unutra pustiti?

...

Za što bi se ovdje moglo, na prvi pogled, Isusu prigovoriti?

Treba li biti (na takvom nekom događanju) nekoga reda, razlikovanja onog što je pristojnije, što bi bilo komotnije, primjerenije ili opuštenije?

Koliko takvih društvenih događanja već na prvi pogled nervira?!

Ti događaji za mase! Gdje dolaze i oni koji imaju lošu reputaciju, vidljivo loše ili delikventno ponašanje, pa i oni koji imaju stvarno težak karakter!

...

I u našem vremenu ima mnogo p(r)ozvanih.

A ima i onih koji (možda tek kada postanu političari u mandatu) prisustvuju svetoj misi (i vidljivo, upadljivo, uporno dolaze na vjerska okupljanja), a da ostavljaju dojam kako je njihov život u suprotnosti s evanđeoskim idealima.

Pitajmo se danas o mnogim vrstama – prozivanja.

...

Krist (Isus) osvjetljuje nas same - nama samima. Ako to hoćemo.

Ako hoćemo spoznati svoja lutanja i nejedinstvo naših dobrih želja ili nakana i naših pojavljivanja u javnosti (našeg djelovanja ili ponašanja).

Krist koji dopušta da budu prisutni i carinici i grešnici ne dopušta to kao zemaljski vladari ili dužnosnici. Krist ljude ne drži pod kontrolom niti ih koristi radi pozitivne ocjene nekog pothvata ili vlastite inicijative.

Isus Krist poziva mnoge jednostavno zato što ih ima (na ovom svijetu), jer postoje.

Mnogo nas ima, mnogo nas je. Nas – grešnika. Iz mase.

...

Ne, nije to masa, nije mnoštvo, nije čovjek – broj. Konkretne smo osobe, imenom i prezimenom.

Evanđelje je i naša životna priča!

Među nama, u našim životima ima svih evanđeoskih situacija, ima situacija u kojima smo mi poput carinika, grešnika, bludnica i preljubnica.

Makar to i ne bilo za javnost i makar se u društvu to (još) ne zna.

Isus zna naša srca i ono što se događa – iznutra.

...

Koliko zaista znamo jedni druge? I, koliko uopće možemo znati o drugim osobama?

Pogotovo kada je tako očito da i drugi ne mogu tako lako upoznati nas.

Možemo li i sebe dovoljno brzo i dovoljno dobro proniknuti?

Isus zna što je u (svakom) čovjeku i nije trebalo da mu ikad itko o tome što kaže.

Isusu ne trebaju naša slova i riječi, ali trebaju nama kada govorom otkrivamo sebi samima ono što Isus i prije nas već zna.

...

Isusu mnoštvo ne smeta da susretne svaku pojedinačnu osobu (koja se izgubila u mnoštvu ili s drugima stopila).

Isus prima sve sa (jednakim) žarom i ljubavlju.

A po ljubavi se prepoznavaju i njegovi učenici, koji ne brine svoju brigu već njegovu. Brinu da njegove ljubavi ne ponestane u svijetu.

Ljubav prema mnogima nije ništa drugo nego ljubav otvorenog srca.

Samo Isusovo srce se pred nikim ne zatvara (makar ima onih koje to smeta).

...

Tko nije iskusio sreću čineći dobro drugima (ili ljubeći nekoga) kakav god on bio, taj se (po)bunio poput farizeja koji su mislili da su pravedni, ali su zaboravili da je pravednost i tražiti ljubav u odnosima.

Zanemariti osobne kontakte, ne mariti za (nova) upoznavanja, izgubiti zanimanje za druge (i sačuvati samo koristoljublje) – to vodi putem predrasuda sve do posvemašnjeg odbacivanja. To vodi do samoisključivanja.

Naša zaboravljivost i uskogrudnost nije izlika da ne riskiramo i ne uđemo s Isusom u odnos.

Da, Isus će nas opomenuti, ali za naše dobro.

Da, Isus će nas posramiti kada se pokaže koliko su drugi ipak bolji od nas.

Ili će nas s time – obradovati.

...

Papa Franjo moli (nas) za obnovu Crkve na izlasku, za (naše) odlaske na periferije, za sveopće bratstvo!

Ne radi se o (večernjem) izlasku niti samo o (humanitarnom) pomaganju. Radi se o izlasku iz vlastitog srca (i prelaženju preko nekog svog osjećaja) ako je dolazak umiru, dolazak u novu sredinu – dobronamjeran dolazak u posjetu (a ne u vojnuophodnju). Dolazak po obećanu (zajedničku!) nagradu.

Fabrice Hadjadj, u djelu Vjera zlih duhova ili ateizam koji je promašen, odvažno raskrinkava glavne karakteristike djelovanja đavla (u našim životima, pa i onima izvan masa). Sredstva kojima nas (đavli) najbrže i najviše udaljavaju od Boga i (drugih) ljudi su oholost i zavist. Te dvije prepreke (naših sklonosti) negdje su u korijenu svih naših loših odnosa, neslaganja i razilaženja (u mišljenjima).

Ne znači da je (uvijek) problem samo u nama (niti da je uvijek problem u drugima).

Kada sudimo drugima, misleći (zbog osjećanja odbojnosti) da ne zavređuju biti u našem društvu (ni s Isusom) niti za stolom, kada nam je žao zbog nečega što imaju ili mogu (imati i činiti) – onda se nama đavli približavaju i od nas pokušavaju izazvati reakciju kao onu farizeja (od događaja napraviti tragediju).

Kada si to posvjestimo, možemo slobodno zavapiti Bogu i u njegovo se srce smjestiti. Srce njegovo ljubi i nas (i one po kojima nama prilazi kao i one kojima po nama želi priči).

Ponekad je to najbolji način da obratimo pažnju na Isusa skrivenog u mnoštvu, kada u svakom pojedinom čovjeku prepoznamo potrebu za – ljubavlju.

Ljubav prema svima nije ništa drugo nego ljubav Isusovog (i Marijinog) otvorenog Srca koje zna za najdublju potrebu svakog čovjeka.

Ako stisnemo zube i upadnemo u to mnoštvo (koje luta kao stado bez pastira) da potražimo srce Boga, naći ćemo skriveno blago u glinenim posudama.

Dopustimo drugima da pokažu ono što skrivaju u sebi, a da je od Boga (ono dobro i lijepo). Neka se pokaže ono čega možda ni sami nisu svjesni – ono što se od tuđih pogleda skriva. Ljubav (njihova) srca.

Moguće je sjesti za stolom tik uz Isusa i nahraniti se njegovom pažnjom i ljubavlju. I biti obnovljena srca (i pameti).

...

Onim farizejima koji su (p)ostali oholi (i zavidni) rekao je Isus da su ih carinici, bludnice i grešnici pretekli (u Kraljevstvo Božje). Pretekli su ih oni koji su (možda to nisu ni znali) žeđali za ljubavlju i za boljim životom, a na kraju krajeva, i za (novim) osobnim identitetom. Žeđali su za tim i nekim (i za Nekim) koji je najdublje u intimi duše (kako je spoznao nekoliko stoljeća kasnije i sveti Augustin, a sada možemo i svi mi). I susreli su ga i spoznali.

Mnogi to mogu i danas.

Isusa možemo i danas u crkvi upoznati. Ukoliko ne zaboravimo gledati na oltar i na Hostiju koja se podiže na svetoj misi.

Isus je domaćin u svojoj Crkvi, a svi smo mi pozvani.

...

Mnoge duše pretječu ostale koji su trenutno (samo)zadovoljni s onim što jesu (i prezadovoljni) pa s vremenom postaju gori prema drugima i udaljeniji (i od Isusa) umjesto bolji, bliskiji i otvoreniji Bogu i ljudima.

Umjesto da (ti koji su kao sami sebi dovoljni) mole za sebe i druge svjesni, poput svetoga Pavla, da još nisu dohvatili ljubav (niti duboku istinu o sebi).

Umjesto da pojure prema Isusu koji ih raširenih ruku čeka.

Umjesto da odu po Isusa, nakon što su bili s njim na njegovim putovanjima i vidjeli njegov odnos prema grešnicima i bolesnima, da dovedu Isusa tamo gdje ga drugi još nisu pozvali, a gdje ga trebaju (i žeđaju) mnogi.

Nije važno pretjecanje, važno je stići – na Cilj.

I zato, obrati(ti) se od svoje oholosti i zavisti.

...

Elena Petrić