Osjetljivost – put ka suosjećanju

Različiti ljudi, različite naravi, odnosno karakteri. Karakter je ipak nešto malo više od temperamenta – prirodne dispozicije u vidu emotivnog funkcioniranja. Karakter se izgrađuje, dakle u njemu sudjeluju i naša opredjeljenja, dok je temperament prirođena osnova afektivnog doživljavanja. S obzirom na potonje, osjetljivost u emotivnom smisli mogli bismo smjestiti na kontinuum od ni malo do izrazito osjetljivog.

Izrazito osjetljive osobe pojačano intenzitetom i rasponom doživljavaju svijet oko sebe. Osjećati znači biti svojevrsni instrument u procjenjivanju količine nečega na emotivnom planu. Osjećati sebe i druge jest dar. Osjetiti i izraziti stanje putem riječi, vještina je i vid socio-emocionalno inteligentnog ponašanja.

Život osjetljive osobe u mnogočemu je duševno obilježen teretom. Tereti nastaju kao suživljenost bića sa samim sobom i drugima. Moći se distancirati od svoga stanja i opisati ga riječima, pokretom ili bilo kojom umjetnošću, daje osobi slobodu nad tim stanjem. Ponekad je teško odvojiti se od stanja. No, prolaznost emotivnih stanja svjedoči o potrebi za tim. Apsolutizam doživljajnosti krajnost je koja unesrećuje osobu koja doživljava i one na koje je doživljaj upućen. Doživljaj kao temelj postupanja potrebno je potpomognuti refleksivnošću nad njim. Refleksivnost se zadobiva racionalnim uvidom u razloge stanja i pripisivanja određenih mu objektivnosti. Tako se i postiže harmonija; sastavljena od komplementarnosti osjećaja, osjeta, percepcija i razmišljanja. Tako se postiže ono što psiholozi nazivaju racio-emocionalnom integracijom, odnosno cjelinom dojma koji se postiže tek kad se ukrste razum i osjećaji. Tada doživljaji dobivaju svoje pravo mjesto na čitavom planu iskustva.

Osjećati je blagoslov, iako se može pretvoriti u prokletstvo. Onda kada nismo voljni raditi na karakteru, osjećajnost može postati autopilot emotivnog nihilizma. Osjećaji su gorivo i s njima je potrebno postupati s pažnjom. Gorivo ljudima daje snagu, a ponekad i osjećaj nadmoći. No, potrebno je uvidjeti pojačanost emotivnog stanja koje nas je zadesilo. Ljutnja je, primjerice, moćno gorivo od koje osoba može živjeti, previđajući da se već odavno prekuhala i sublimirala u mržnju. Osjećati je put, no nije i cilj, ako smo iole etično usmjereni. Najlošija etika je ona čiji je princip subjekt sam, osim kada vrijedi: Ljubi, i čini što hoćeš (sv. Augustin). Cilj se svakog ponašanja i pothvata prekriva nekom vrstom težnje za boljitkom, boljitkom u pravije ili pravednije stanje, rješenje. A onda se i ponašanje nadograđuje nekim mislima. Refleksivnost: razmatranje nad nekim stanjem, vrijedi truda jer smanjuje mogućnost postupanja iz afekta. Postupanje iz afekta motivirano je tenzijom, a reakcija koja iz afekta proizlazi dolazi kao razrješenje. U nekim je situacijama upravo takva reakcija ona prava. Ono što je moguće, jest i reakciju iz afekta učiniti refleksivno, znajući na neki način što s njom činimo. Najteže, uostalom, prihvaćamo one nesmotrene gubitke, u kojima smo izgubili dostojanstvo, priliku, osobu, jer nismo smogli snage za drugačije, pa smo: pobjegli, prasnuli, nestali…

Osjećati je slabost koja se, ako netrmice radimo na njoj, pretvara u najveću jakost. Osjećati, a ne kolebati se, osjećati, a zašutjeti, osjećati, a čekati…. kao da iz mješavine osjećaja bistri koncentrat nekog stanja, koje zbog povlačenja ručne u izražaju, biva pročišćena do čiste supstance osjećajnosti, koja je u koncu tu da bude usmjerena na drugoga te se postupno pretvorila u suosjećanje.

Za detaljnije razumijevanje osoba osjetljivog temeperamenta, pogledati video:

https://www.youtube.com/watch?v=pi4JOlMSWjo

Anna Lice