Buđenje nesvjesnog – buđenje mog ritma

Postoje društveni strahovi od nesvjesnog. Možda ih dugujemo razdoblju psihoanalize freudovskog tipa koja nesvjesnomu pripisala moćan, ali vrlo odbojan karakter, opisavši ga kao područja neobičnih, izokrenutih uspomena, misli i želja.

U starim plemenima, bubanj najnižih frekvencija osnovni je instrument na koji se nadovezuju ostali melodiozniji instrumenti. U razdoblju barokne glazbe basso continuo osnovna je čembalska dionica, na koju se nižu različite melodijske linije. Kulturne glazbene epohe ovdje su da bi oprimjerile važnost onog osnovnog, najdubljeg, prvog sloja (u ovom slučaju) glazbene kompozicije. Iako se taj temeljni ton tek latentno čuje, odnosno nije prvi koji nam zapada u uho, njima su obuzeti slušači i njime glazba prodire u sam prostor. Kao gradivna osnova duševnog života koja (nevidljivo) ovladava, impostira značaj naših radnji i prenosi nas same u prostor komunikacije je predio duše (psihe) koje nazivamo nesvjesnim. Puno se informacija prenosi onim racionalnim putem i to je svjestan, primjetan dio komunikacije. No, svaka je naša komunikacija utemeljena u dubini našeg bića u kojemu, ponekad, čvrsto caruje nesvjesno. Ono je pisano instinktivnim kodom te se tako kod drugih i očitava: intuicijom.

Postoje društveni strahovi od nesvjesnog. Možda ih dugujemo razdoblju psihoanalize freudovskog karaktera koja nesvjesnomu pripisala moćan, ali vrlo odbojan karakter, opisavši ga kao područja neobičnih, izokrenutih uspomena, misli i želja. Postoji i svjetliji pogled na nesvjesno, koji u sebi sadrži vjeru u čovjeka kao ranjivo i vrijedno biće. Biće dostojanstva. Takvo biće, ponekad nije bilo tretirano u skladu sa svojim dostojanstvom te je takve slike događaja cenzurirao i zabacio ih u predio beskrajne pohrane svoje memorije, u nesvjesno. Da se slike, i osjećaji „zaleđeni“ u njima (i tako eliminirana bol) ne bi povratili u svjesno, strune duše kojima je odsviran taj takt, također su prestale svirati. Time dolazimo do toga, da potiskivanje bolnih osjećaja, događaja i uspomena, zatomljuje (a tako i iskrivljuje) našu prirodnu narav. Poput iščašenja zgloba, zglob opterećujemo hodajući njime, ili ga štedimo šepajući, psiha, odnosno naša duševna dobrobit, naoko su sačuvane nesvjesnim. No, ponekad dođu na red i neka pospremanja i stare se ladice otvore, a iz njih ne proviri avet, već samo „mi“, bolni i ranjeni.

Možemo se stresti pri pomisli na sebe u tom jezovitom stanju stare rane ostavljenosti, promašenosti, poniženosti, manjkavosti i posramljenosti. Ta je potisnuta prilika dovela u sumnju čitavu jezgru moga bića u onu najtemeljniju istinu postojanja: da sam voljeno i ljubavi vrijedno biće.

Kako samomu sebi iskazati dobrodošlicu u tom stanju?

Sebstvo je cjelina, nije samo onaj (ponekad i lažni, naoko čarobni) dio mene „za pokazivanje“. Intima je temeljniji dio sebstva, od njegova javnog aspekta. Zbog toga je težak prijestup u, prvom redu prema sebi, konstantno mijenjati svoje javne dijelove za ono što nismo. I to može biti otkriće nesvjesnoga! Da imamo kompleks biti takvi kakvi jesmo. Kada se proizvod zamijeni za ambalažu, sadržaj za celofan, polovno za originalno, znamo da (nepravilno) mijenjamo red stvari; čineći od sebe robu, stavljajući se u kupo-prodajne odnose, živeći od procjena onoga što je neprocijenjivo! Naše duše.

Kad je Isus Lazaru rekao da izađe iz groba, Lazar je već zaudarao. No, u svakom slučaju, bolje da je uskrsnuo, nego propao i zaista umro. Tako se i uzdignuća naše duše događaju i uz pokoju proživljenu nelagodu zbog suočavanja sa propadljivosti naših snaga i dodirivanja naše neispunjenosti, nedovršenosti, slijepila i nesavršenosti. Bazično zacjeljivanje rana traži oprost. Oprost što se nisam bolje snašao, oprost onomu koji me je povrijedio, oprost što nisam savršen, što mi život nije savršen. Ono traži samilost prema sebi samomu.

Anna Lice