Patnja i oblikovanje

Čovjek je poput zemlje. Materijal je tu, ali ako ostane bez obrade, jedva da će ičim roditi. Poslužit će tek kao tlo po kojemu se može gaziti. Bez lica.

Zakon je jasan. Sve vanjsko ima na nas utjecaj. A čovjek se tim silnicama rahli da bi mogao proklijati, izrasti, zazelenjeti i najzad uroditi.

Ako ne prihvaćamo svoje uranjanje u svijet, sve vanjsko izvan nas samih, ostajemo zarobljeni u tekstu u svojoj glavi. Bez zaživljenih odnosa, preostaje nam tek vrćenje filmova. Poznajemo takve ljudi, koji jedva da razaznaju granicu između sna i jave, zbog neostvarenog potencijala, koji u njima buja u obliku distonih misli i kvazi-sadržaja.

Ako u svijet ulazimo kao apsolutne monumentalne utvrde, očekujući da će se sve odrediti prema nama, a malo toga u nama prema onomu izvana, pretvaramo se u mlažnjake s kojima je teško ostvariti odnos i komunicirati. Obično su takve jake utvrde koje onemogućuju međusobno prijanjanje ljudi jedne za druge, površina koja skriva ranjivost u samoj srži.

Treća staza je put propupavanja, iako je mraz već dosad koji pup i uništio.

Što slika hoće reći?

Ono najistinskije u nama je pup, to je ujedno i najosjetljivije područje naše nutrine, pa kada s time izlazimo pred druge, riskiramo bol neprihvaćanja. Zato se najčešće oni naši najautentičniji dijelovi sakrivaju od svih, pa i od nas samih, jer nismo dovoljno hrabri biti jednostavno mi, bez ikakvih primjesa.

Lakše je postojati kao hibrid u društvu. Od svakoga pokupiš nešto i to te drži nedodirnutim, zbog čega i umrtvljenim. Oni dijelovi nas koje sakrivamo, jer ih se bojimo izložiti pogledu drugih, ostaju duboko u našim ostavama nutrine, i na njih postupno zaboravljamo...

Jedan je život.

Na koncu, jedino što imamo, smo mi sami.

To je ulog koji smo stekli rodivši se.

S tim ulogom treba nešto i učiniti…

Samo što…?

Kratki putevi do samoostvarenja

Sažeto, kratki putevi, iliti prečaci, do razvoja svoje osobnosti, jesu oni koji se bave površinom. U skladu s današnjim vremenom, čija je najjača kvaliteta produkcija (koja je čak i hazardna), i mi možemo veoma lako steći dojam da je napredak u osobnom smislu predstavljen novim stilom, novim karakterom, obnovljenim personalityjem.

No, što se krije ispod?

Priroda se zaodjeva godišnjim dobima. Oni joj itekako daju šarm, ali to nije sve. Zemlja koja se ne okopava, koja ne dobiva kisik, i sve potrebne supstance, ne rađa. Ne ostvaruje svoje mogućnosti.

Postati ostvaren (stvaran) ima neke veze s „rađanjem“

Ovdje se ne misli na biološko rađanje, već se hoće prići čovjeku u metafori. Svatko od nas je talentiran, no hoćemo li razviti talente ovisi o nama, inače mogu ostati tek u zametku. I to ne na showbizz način. Tu čak nije niti riječ o nekim iznimnim zabavljačkim talentima ili poslovnim vještinama, kako to današnja kultura hoće naglasiti. Ne, ovdje je riječ o osobnim kvalitetama koje ne mogu doći do izražaja sve dok su utromljene, uškopljene, zatomljene ili prodane.

Javni prostor obiluje načinima i slikama kako treba biti izražena neka karakteristika. Nikad više govora o tome što što znači. Ipak, iako nas potiče na jedinstvenost, naglašujući što znači biti jedinstven i „svoj“ na neki nas način „ukalupljuje“ u tom izražaju. Tako svi postajemo manje svoji. Ili stječemo krivi dojam da je izražavanje o svojoj individualnosti jednako pravoj individualnosti.

Također, to nas ostavlja besplodnima. Daje tek iluziju o postignuću jer je sve „lijepo“ obilježeno slikom. No, vjerojatno nikad nije bilo manje poosobljenih ljudi; ljudi koji su egzistencijalno ostvareni, ljudi čija egzistencija odražava njihov identitet. Onaj duboki, istinski. Upravo taj pravi identitet, odražen naizvana, osobu čini i jedinstvenom te u tom vidu i različitom i posebnom.

Kršćanska misao o identitetu govori o čovjeku kao slici Božjoj. Sljedeći isti trend, danas, postajemo svi poput istih slika. Samo, tko je na toj slici? Raspoznajemo li se uopće od mase?

Unutarnje promjene imaju primat nad vanjskim, stoga što je čovjek po svojoj naravi biće dubina. On je osjećajno ili duševno, umno ili duhovno biće. Zbog toga se bitni procesi zbivaju ispod površine i dakako da ostavljaju svoje tragove i na vanjštini.

Kada plug života duboko ore po našim nutrinama i okreče zemlju na unutra, pa naizvana, priprema našu narav za rađanje životnih plodova. U samoj se slici krije prizvuk boli. Oranje na iznutra ne može proći bez patnje. Bez osjećanja da nas ponekad i nešto drobi. Tako u dubini postajemo otvoreni biti oplođeni životom samim i mi postajemo djelom njegova misterija. Misterija u kojem naša ravnica rađa pšenicu za nečiji kruh. Ili, drugim riječima, bol koju prihvaćajući trpimo stvara od nas blaže i mudrije ljude koji mogu primjerom ili riječima drugima na putu biti izvor podrške, i posvjedočiti na vrlo unutarnji način, o pouzdanju u isti taj Život koji zahvaća i ovog drugog.

Tkanje života

Niti smo svi u istome komadu. Ljudi, istoga čovještva, dio jednoga tijela ljudskoga, povezani i na načine o kojima ne slutimo. Moja nit koja ne uranja u život, nit je koja pravi rupe u tkanju. Želeći biti poseban na način koji me izuzima od drugih, na način koji me otuđuje, meni tek prividno stvara dojam posebnog, ali u cjelini postaje disfunkcijom. Poput disonantnog akorda u klasičnoj simfoniji. I taj moja disonanca svjedoči svojim odudaranjem o skladu. Stvarajući nesklad ponekad tek i uviđam da pripadam tom orkestru, tijelu, tkanju. Koliko smo nesvjesni utjecaja jednih na druge!

Patnja me približuje nitima u tkanju. Patnja kao izvjesnost života, svakog ljudskog života. Niti jedan od nas po prirodi nije nedodirljiv. Tako, suosjećanje je ono što treba odzvoniti u nama, ali ono se tek uviđa kada patimo, i rađa, baš kao prvi plod patnje…

Trpeći postajemo sve svjesniji patnje oko nas. Boli koja prodire duboko, u korijen ljudskog roda. Suosjećanje nije tek pusta nad-kategorija apstraktnog uma. Ona je poistinjenje ljudskoga u meni. (Su)patnja koja je dio SVAKE patnje, neka me čuva od toga da pomislim kako sam najjadniji stvor. Ekskluzivnost patnje pridržana je tek Onomu koji je obgrlio svaku ranu ljudskoga roda.

Pripadanje sebi kroz bol

Bol je ljekovita. Bol je uvijek signal. Upozorava da je nešto meko naslonjeno na nešto što ranjava. Tako nas boli može graditi upravo u pokazivanju svijetu i sebi tko smo ti mi, u otkrivanju svoga bića, na unutra i na izvana.

Bol snažno odjeljuje moje tijelo ili psihu od izvora boli. Ponekad bol zatomljujemo, pa prodajemo vlastite nutrine kako bismo došli u posjed ljubavi.

Kupo-prodaja sebe samih za pažnju i brigu drugih žrtva je koja ne urađa ničim drugim osim gubljenjem sebe samih. To je žrtva koja nije isplativa, a uvijek se isplaćuje, a na kraju i oplakuje.

Vjerojatno je bol ponekad nužna za svladavanje gradiva: kome pokloniti srce, što povjeriti drugome o sebi… Kako ju uopće izbjeći u ovom životnom putovanju?

Onda kada je neizbježna, bol treba biti oplemenjena. Neoplemenjena bol sagradit će monstruozno srce, a ljubavlju nadograđena može postati posebna nadohrana za biljčicu naših bića.

Bol nas odjeljuje od drugih da bismo upoznali Istinu: posebnost vlastitog bića. Ona je tu i da nas uputi na vertikalu, odnosno ljubav Božju, kojoj se veoma često okrećemo tek nakon razočaranja u onu ljudsku dimenziju.

Bol je tu da nas opomene. Da je ljudsko vrijednije od bilo koje druge „sirovine“ i dividende. Da se s ljudskim srcima (sržima) ne trži.

Dobro je dok bol možemo osjetiti. Ona je očitovanje prokrvljenosti naših bića, i žila života koje njime teku.

Anna Lice