Kieslowski-Dekalog: Uvod (I.)

''Ne volim riječ 'uspjeh' i uvijek sam se žustro branio od tog izraza'', riječi su vrhunskoga poljskoga režisera koji je, u suradnji sa scenaristom Krzysztofom Piesiewiczem i skladateljem Zbigniewom Preisnerom, napravio serijal od deset filmova o Božjim zapovijedima - Dekalog.

Čovjek K. Kieslowskog

Kieslowski čovjeku pristupa antropološki. On ga promatra, razotkriva i daje nam ga na razmatranje. Čovjek kakvog ga kroz svih deset filmova prikazuju Kieslowski i Piesiewicz, može se lako uklopiti u perspektivu filozofske antropologije A. Gehena koji čovjeka promatra kao beznadno neprilagođeno biće koje „sebe tek mora učiniti onim što već jest“ (Dodlek, 2015: Umjetnost kao očovječenje: Antropologija u estetičkoj misli Rajmunda Kuparea, Bogoslovska smotra). Doima se da čovjek tijekom filma tek izvire, odnosno nastaje, sukobljen u nutrini sa samom zapovijedi. On je „neprilagođen“, odnosno izrasta iz zbilje koju nadrasta, pa čak i kad je u potpunom sukobu s Božjim i ljudskim zakonom (kao što je npr. 5. zapovijed). Ipak, u svom djelovanju kojim iznosi svoju nutrinu „na van“ on tek postaje jer iz tog konflikta obično izađe promijenjen. Kieslowski upravo mikroskopskom detaljnošću prikazuje previranje same duše i njeno „prelijevanje“ u vanjski svijet. Prema tomu, čini se da je Kieslowski u svom iskustvu bio blizak tegobnosti ljudskog stanja te stoga ne voli uspjeh. Duša je prije kategorija s kojom se pozabavio Kieslowski i njegovi suradnici u ovim filmovima. Neobično nas zadnji stihovi pjesme s kojom nas autor ispraća s putovanja iz čitavog Dekaloga (na kraju 10. filma), podsjećaju na Prosutovu želju koju iznosi na kraju 13. toma svog romana u Potrazi za izgubljenim vremenom, a to je da je sve napisano s ciljem kako bi čitatelj upoznao bogatstvo svoje nutrine: „Vi ste jedina nada, jedina zraka svjetlosti. Vi ste sve…zato što je sve unutra u vama“. Bilo bi lako banalno shvatiti ovaj citat bez gledanja Dekaloga.

U svakome filmu promatramo čovjeka u njegovom realizmu, a dubine koji orač okreće iz zemljine utrobe na površinu šifrirane su pod zapovijedi koju film nosi. Iskustvo gledanja intrigantno je od samoga početka jer nam autor naslov filma daje pod rednim brojem zapovijedi, a tekst zapovijedi je sami film.

Ugođaj

Kieslowski nas već u prvoj zapovijedi uvlači u sivi simbolizam, ugođaj koji vlada u svim nastavcima. Reklo bi se da filmovi nisu atraktivni na prvu, nisu privlačni i zabavni kao usputna vizualna distrakcija; traže napor gledatelja, provociraju pažnju, tumačenje te teško da ikoga mogu ostaviti ravnodušnima u interpretaciji Božjih riječi. Filmovi se odvijaju u Poljskoj krajem 80-ih godina prošloga stoljeća i nedvojbeno su obojeni tim ozračjem, specifičnom kulturološkom pozadinom i dotičnim kvartom - sivim stambenim zgradama koje, u ulozi stalnoga mjesta radnje, kao da imaju vlastitu zasebnu priču. To ozračje, kao da je svakodnevica odjevena u sasvim drugu boju. U takav kontekst nas dovodi autor. Umjetnički prikazan realitet.

Uživjeti se u estetiku i glazbu filmova može biti pothvat ili čak može ostati nezapaženo ako se gledatelj (tj. slušatelj) ne investira u potpunosti. Ali, ako to učini, otkrit će jednu briljantnu konverzaciju dirljivo surealnog i nevjerojatno realnoga. Glazbena pozadina i glazbeno vodstvo postepeno idu od prvoga momenta provocirajuće nelagode do istinskoga momenta divljenja zato jer je skladatelj odlučio imati povjerenje u autora i u publiku. Preisner se igra s našim ušima, navodi ih na budnost, ali ne poigrava se s našom inteligencijom ili s našim srcem. Zato ti elementi surealnoga i realnoga, pa i sâme tišine, igraju predstavu likova što oživljuju ove zapovijedi. A opet, ostavljaju prostor da se sve osobno doživi, da se ono opće ljudsko prepozna i da se ponire u ključne aspekte bivanja.

Marko G.

Anna Lice