Kieslowski-Dekalog: Uvod (II.)

Dubina naracije

Za Dekalog treba shvatiti svu ljepotu tehnike i simbolike koju režiser koristi, kvalitetu dijaloga i likova koje je scenarist zamislio te upiti svu atmosferu i osjećaje koje priziva glazbeni ugođaj. Prvo gledanje filma može biti vrlo zbunjujuće iskustvo zbog bremenite simbolike. Radi toga se, za dublje poznavanje filma poželjno detaljnije upoznati s autorom i djelom. Što znače kadrovi, motivi, svjetlo, tama, duljina scene, pokret kamere, upotreba stakla, vode, snijega, okoline, pogleda, križeva, mrtve i žive prirode, lica i predmeta? Sve to ima svoju ulogu u ovoj dubinskoj simfoniji čovjeka i njegove moralnosti, osobnosti, djelovanja. Kroz te elemente, autor provlači i otvara prostor poniranja u dubinu smisla Božjih zapovijedi: svake pojedinačno, strpljivo, postepeno, pedagoški i humano. Kieślowski ima nevjerojatnu sposobnost da glumce vodi i navodi na ono krucijalno u odnosima - sve dolazi do glavne Božje zapovijedi, koja nije u ovih deset, a to je zapovijed ljubavi.

Prepoznati dubinu scenarija i likova koji su protagonisti ovih uradaka, sržna je točka pristupa Dekalogu. Dijalozi su nevjerojatno kvalitetni, bilo oni kratki bilo oni duži, a likovi su istinska ljudska bića, od krvi i mesa, sa svim svojim divnim krepostima i iritantnim manama. Kieslowskoga se teško može razumjeti bez koncepta duše. On mu pristupa ljudski, cjelovito, iskustveno, iracionalno i racionalno, ne religijski, već u vjerskom okruženju te ga postupno gradi, hrani i razotkriva kroz čitavi Dekalog. U karakterizaciji likova ne nalazimo sukob svetog i profanog. Sve ljudsko u likovima je ocjelovljeno. Moć je to umjetničkog djela, koje ispitujući ne secira um, duh i dušu, već nas poziva da iskustveno u dijalogu sa samim djelom (filmom) ocjelimo i nešto vlastitog srčanog tkiva, da dopustimo da se neke potrgane niti našeg nutarnjeg tkanja ponovno satkaju. Autori nas ne podvrgavaju minucioznoj psihoanalizi, ali uživljeni gledatelj doživljava ispite svoga srca, kao što to prolaze i protagonisti. U Dekalogu nema psihizama, ali nam se zato nudi duša na dlanu. „Duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći;“, kako reče naš velik pjesnik duše Tin Ujević. To je upravo ono što se u ovim filmovima otkriva. Zato je Kieslowski i animalan i anđeoski istovremeno, a na rascjepu jednoga i drugoga nalazi se ono sveto. „Ecce homo!“, izvikuje svaki od nastavaka, koji čovjeka ostavlja ogoljen i izručenog gledateljima na osudu ili pomilovanje. Čovjek u Dekalogu ogoljen je do sablažnjive niskosti koja od nas zahtijeva odgovor krajnje prihvaćenosti. Autori kao da izazivaju gledatelja da slikovito pokrije protagonista, što se događa ako uđe u dijalog s filmom. Hrabrost razotkrivanja koja odlikuje autore, proizlazi iz mudrog poznavanja čovjeka. Čovjek prikazan u svojoj nizini prokazuje svoj poziv na visinu. Neuspjesi u tome da ju ostvari otvorenog gledatelja pozivaju da njegovu slabost pokrije svojim suosjećanjem koje proizlazi iz poznavanja vlastite (te iste) ljudskosti. Čovjek kao paradoks; razjapljeno prazan da bi se popunio milosrđem drugoga, nepovratno oštećen da nikada ne bi bio u prilici osuditi, već zagrliti. Slikovito to opisuje F. Hadjadj u svojoj knjizi Dubina spolova, da čovjek “u sebi ima tu tamnu lavu zemlje i neba, kao kuglu i kao balon koji vas raščetvoruju odozdo prema gore” (str 271). U takvim nutarnjim zapletima zatičemo likove u filmu, a razrješenja se događaju u egzistencijalnim odlukama pojedinaca koje potvrđuju ili negiraju zapovijed te smo in vivo suočeni s bespoštednim posljedicama, zbog čega je u filmu izrazito naglašena sloboda i odgovornost osobe, a time i njezina ljepota. Likovi to egzistencijalno donose kao čine povjerenja (u sebe, druge, život sam, Boga) ili čine pronevjere (izdaje svog čovještva ili drugih bića).

Dekalog kao dijalog

Scenariji su plod suradnje s Krzysztofom Piesiewiczem. Za razumijevanje pozadine stvaranje filmova važno je reći da je Kieslowski ateist, a Piesiewicz vjernik - katolik. Piesiewicz se pokazuje kao istinski doktor ljudske naravi, razumijevanja muških i ženskih posebnosti, dječje prisutnosti u svijetu i važnosti riječi - osobito one Božje. Priče su zanimljive i prigodne; zahtijevaju fokus, suradnju, suživljenost gledatelja s onime što se događa. Nema lažne dramatičnosti ili zaglušujućeg brbljanja. Događaji se događaju, a ne nameću. Likovi dišu i žive, a nisu isforsirani. Odnosi se razvijaju i kreću sa svrhom, a ne zaustavljaju na plitkim emocijama ili bezveznim ispunjavanjima vremena. U prevratima i dječjoj jednostavnosti zapleta koji se često formom pokazuje kao igra, ovaj scenaristički par otkriva visinu u jednostavnosti. Dekalog je napravljen kao dijalog o Božjim zapovijedima. Najposlije Dekalog je proklamacija ljudskog dostojanstva koje bilo sačuvano, bilo oštećeno, biva otkriveno.

Marko G.

Anna Lice