Kieslowski-Dekalog: Uvod (III.)

Poetika nedorečenog

Nešto što se priznaje društvenom vrijednošću odražava pojavu koja je poželjna u društvu te služi za opravdanje ili osuđivanje određenog stanja u društvu. Eksplicitno izražena vrijednost postaje temeljem društvenih normi. Kieslowski svoje likove u svakom od filmova dovodi u sukob između eksplicitnih vrijednosti (one koje čuva zapovijed i društvo) te pojedinčevih implicitnih vrijednosti. „Eksplicitne vrijednosti su izrijekom formulirane i javno proglašene, dok su implicitne vrijednosti konstrukti izvedeni, ili bi se moglo reći, destilirani iz promatranja stvarnog ljudskog ponašanja“, kako navodi J. Županov (u članku Dominantne vrijednosti hrvatskog društva). Filmovi su svojevrsna opreka ozračju komunizma i njegovim normama društvene uniformnosti.

Kieslowski pojedinca „pronalazi“ upravo onkraj zapovijedi, iliti eksplicitne norme. U prekršaju sa zakonom ili bivajući suočeni s njime, protagonisti doživljavaju svoj Nosce te ipsum. Stavljajući likove u kontekst kršenja zapovijedi, autori ne negiraju Božju opstojnost, već pokazuju čovjekoljublje jer je i onkraj zakona taj čovjek donijet kao cjelina. Niti u prekršaju zapovijedi staje život protagonista, u mnogim nastavcima Dekaloga tek počinje (2., 4., 7. zapovijed). Doima se kao da likovi postaju vlastitim pogreškama dovoljno prosvjetljeni za nastavak plodnijeg života, ne da bi onkraj zakona i ostali, već da bi u egzistencijalnom prekoračenju zakona doživjeli punokrvno „biti čovjekom“. Sve je dakle u službi razvoja osobe, ponad svega je dostojanstvo osobe i to Kieslowskoga čini pravim personalistom u filozofskom smislu. Svaki od protagonista ima svoj „trn u tijelu“ (patnju, manu, ranjenu prošlost, slabost) koja ga čini sukobljenim s eksplicitnim vrijednostima, zakonima društva i Božjim zakonom. Tako Kieslowski nadilazi ono vanjsko i stavlja definitivni naglasak na ono unutarnje, duševno. Pa, zavirimo koje su to sve implicitne vrijednosti donesene u Dekalogu:

1. Život kao cjelina. Autori kroje svoje djelo na način da nas upućuju u povezanost različitih aspekata života pojedinca koji tvore koherentnu sliku o njemu. To su naizgled scene koje na prvi pogled nemaju veze jedna s drugom. Može nam se činiti da je redatelj taj fragment uključio bez svrhe (odnos pjevačice i liječnika u 9. zapovijedi, značenje kompjutora za razumijevanje vjere oca u 1. zapovijedi, i mnoštvo drugih).

2. Oslobođenost. Nema hitrog i stalnog donošenja odluka. Umjesto toga često se susrećemo s likovima koji poniru u sebe, susret, molitvu, tišinu.

3. Sukob intimnih i društvenih vrijednosti. U filmovima često vidimo pojedince koji su sukobljeni sa sistemom (10. zapovijed) ili uvriježenim normama (2. zapovijed). Autori kao da nas uče da pojedinčeve vrijednosti nikad nisu morale biti priznate od strane društva da bi proizvele neku vrstu skoka u moralnom, umjetničkom ili tehnološkom smislu. Prije bi se reklo da je svojevrsna odbačenost pojedinca, koji u sebi nosi klicu promjene (što za njega znaci život sa specifičnim pogledom na svijet), koji je često po nečemu napredniji u odnosu na okolinu, njega samog stavlja u nezavidnu poziciju. Ono što se u tom sukobu razvija jest jačanje pojedinca u vlastitom uvjerenju, borba s drugima da bi postigao razumijevanje samoga sebe i onoga sto nosi. Njegov jasan suprotni stav zbog kojeg dolazi u unutarnji i vanjski konflikt, postaje znak njegove tihe revolucionarnosti koja nosi napredak (lik liječnika u 2. zapovijedi).

4. Individualnost, osobnost pred stapanjem u „bezlično mi“. Autori kao da poručuju da je pobjeda individualnosti, odnosno onoga sto je pojedincu specifično (kao što se događa u 4. zapovijedi), pobjeda pojedinca nad društvom, odnosno osobe nad konglomeratom pojedinih i zajedničkih produkata osoba. Tu treba uzeti u obzir da je Dekalog napravljen u doba komunizma. Ovo nam razmatranje autori pružaju u vizualnoj estetici bezličnog sivila uvijek istog bloka zgrada u kojima je snimljen svaki nastavak Dekaloga. Kontrast čine priče i zapleti koji odskaču po svom teškom i kompleksnom zapletu i čine naše protagoniste pravim ljudskim junacima.

5. Relacionalnost kao prvo načelo, potom individuacija kao drugo. Zapleti se stvaraju iz odnosa u kojima protagonisti žive, u kojima bivaju ranjeni, što postaje povod za njihovu individuaciju, odnosno poosobljavanje. Likovi su izazvani dati egzistencijalne odgovore na pitanja pred koja su životom postavljena preda njih, čime postaju sve više ono što jesu, dakle -poosobljuju se.

6. Zakon umiranja da bi se došlo do plodnosti života. U svakome nastavku gledamo bolno rastvaranje pojedinca koji u žeđi za životom (nečim boljim od onog što je sad) prolazi kroz čišćenje, proživljavajući patnju da bi konačno bili protkaniji vitalnim nitima bila života.

7. Poetika nedorečenog u službi Res, non verba. Filmovi završavaju kao da život tek počinje, čime potvrđuju začeto pravilo života o njegovoj vječnoj novosti koja svakoga od nas izaziva na djelatan egzistencijalni odgovor životu samom, kako vidimo da čine i likovi u Dekalogu.

Zašto preporučiti ove filmove? Možemo pronaći barem dva razloga. Prvi je zbog upoznavanja 10 Božjih zapovijedi na drastičan, a ipak poštedan način jer ih se ispituje iz fotelje - svatko može vidjeti i doživjeti kako Božje zapovijedi mogu oživjeti, van Biblije i užega vjerskoga konteksta.

Osim vjerskih motiva gledanju nas može privući njihova neupitna umjetnička vrijednost i blago riznice čovjekove nutrine koje se u filmovima obilato iznosi. Promatrajući likove zahvaćene životom i mi kao gledatelji bivamo nepobitno uhvaćeni u proces preoblikovanja. Taj nas proces mijenja od „neprilagođenosti“ do veće usklađenosti sa sveobuhvatnom stvarnošću te se u tom procesu ocjeljujemo kao ljudi.

Marko G.

Anna Lice