Križ - vlastito poistinjenje

Križ je ludost: vidjeti vrijednost u patnji izaziva nadu da nam pogled usmjeri ponad onog "sada", na ono „uvijek“ ili „nakon“. Inače je voljeti križ, mazohizam.

Moj križ meni se čini ugodnim. On je po mojoj mjeri. Žulja baš onako na ranjiva mjesta, baš ta koja pod hitno želim pokriti da ne budu dodirnuta jer su već ionako ranjiva. A kamoli, kad na njih dođe križ. Ta mjesta su moja stvarna mjesta. Ona bolna stanja mene dovode k meni. Tu se ne mogu kriti pred sobom. Eto me. Takav sam.

Križ me čini svojstvenim sebi. Zato piše da su pravednici pročišćeni, zato se na duhovnom putu prolazi putem pročišćenja. Tko zaviri u Znanost o križu, sv. Benedikte od Križa i njen osvrt na sv. Ivana od Križa, otkrit će svu ljepotu „tamne kontemplacije“. Tu je Božje dodirivanje opisano kao snažno unutarnje grčenje. Milovanje koje na dušu dolazi kao dar, a ne kazna, osjeća se zbog vlastite nedostojnosti nesnošljivim. Sv. Benedikta od Križa promatra to tako strašnim da bi duša voljela umrijeti. Toliko je težak taj Božji intimni susret samnom rugobom, za mene. Tako se krajnja pročišćenja odvijaju kao odgovor same duše. Ona poduzima takve oblike odlaženja i gnušanja nad samom sobom, koje se očituju u velikoj unutarnjoj boli.

No, „tamne kontemplacije“ nisu svakidanje, ali sitni kamenčići u mekoj opni nutrine jesu. Kao da unutarnje žuljanje (Sv. Benedikta od Kirža križ definira kao protunaravno događanje) izaziva sposobnost naše volje na oblikovanje tog neželjnog materijala tvrdih rubova u toplini i mekoći unutarnjeg bića, poput bisera u školjci. Tim unutarnjim putem zadobivam svoju vlastitu formu. Pod formom se hoće reći, jasnu definiranost sebe u svijetu. Kamenčić žulja i izaziva moje sposobnosti, koje je potrebno upogoniti srcem. On budi i tromost moga bića koje se želi prepustiti nekom obliku snivanja. Snivanja koje zanemaruje vitalnost moje duše koja se očituje u dinamici.

Kameničići su blagoslov. Indijanska poslovica kaže da kada nas ništa ne žulja, da stavimo kamenčić u cipelu. Zašto priželjivati patnju? Teško bi bilo naći aprioran razlog. Patnja, zbog zla u svijetu, je misterij. Stoga svaki puta kada patim i ja postajem dio misterija. Misterija pretvorbe zla u dobro. To se nudi svakome kao prilika kada se suretne s patnjom. Patnja sama po sebi nikoga ne čini svecem, kao što ni radost i užitak ne kvare po sebi ljude. U svemu tome, traži se… moj odgovor. Autentičnost moga bića nezaobilazna je na putu odgovaranja na životne prilike koje se mogu stvoriti u situacijama trpljenja. Prihvatiti križ znači upisati školu poosobljavanja. Prilika je to za bistrenje onoga tko sam ja. Na vidljivoj razini. Niti jedna muka nije radost, ali se snaga u slabosti usavršuje, pa tako i nakon tegoba koje smo se trudili primati s mirom, postajemo osobe jačeg integriteta.

Tko bi rekao da patnja može biti osobni trener.

Anna Lice