FIlm La belle epoque: Znanje nadima, a ljubav izgrađuje! 1 Kor 8, 1b-6

„Bez skanjivanja, u pomoć želji stiže stroj i uslišava je tako brzo da je lišava vremena da uzraste. Užitak se usavršava, erekcija se elektrizira, u paru-motoru sve mora tako brzo raditi da nema mjesta nikakvu zajedništvu. Radost pravog zajedništva traži da ono prokrvari. Ona zahvaća biće sve do boli. U njoj je obilje teškoća, ne samo nasićenje. U njoj se sukobljuju slabosti, a ne samo uspjesi. No danas, sve mora raditi na prekidač i za oko, i s četvrt okreta… Supruzi više nemaju ni pravo na svađu. I jao onome tko ne uspijeva funkcionirati! Počinio je neoprostiv grijeh.“ Iz Dubine spolova (p. 54), F. Hadjadj

Osvrt na drugi uradak autora Nicolasa Bedosa.

Tko je pogledao film znade da je citirana Hadjadjeva kritika tehniciranja ljubavi, braka i spolnog užitka, bez premca obrađena čitavim filmom. Naoko, u filmu je tek riječ o zbrci koja nastaje u jednom šezdesetogodišnjaku koji se frivolno ne prilagođava suvremenim nazorima te mu stoga propada i brak. No, ako se u gledanje uključi i malo duše, svaka filmom prikazana romantika zadobiva svoje transcedentalno značenje, pa čak i momenti nesklada i žučljivosti, koji proizlaze upravo iz… ljubavi.

Tko je gospodar mog užitka? Nesloboda naslade

Film započinje ex abrupto. U prvih smo nekoliko minuta upućeni u sve važne gradivne elemente filma:

- grotesku ljudske naravi koja poradi svoga zadovoljstva postaje sebi ne-slična (nakazna),

- nedjeljivu kombinaciju boli i užitka, i njene perverzije,

- suvremeni pojam zabave koji se sastoji u simulaciji stvarnosti.

Autor se potrudio da ulovimo sukus sukoba glavnog lika i suvremene epohe u nekoliko prvih scena druženja s prijateljima i obitelji. Victor je prikazan kao otrcani starac koji se nalazi u kulturno-društvenoj kremi prema kojoj otvoreno pokazuje nezadovoljstvo, gađenje i svoj la belle indiference (nezainteresiranost). Scene oživljavaju snažan dojam odvojenosti njegova lika koji je siromah duhom - bogat duhom u jednostavnosti, naspram bogatstva njegovih sustolnika u vanjskim, pomodnim, kulturnim kretanjima, a plitkosti poza i emocija. Prvi dio filma obavijen je maglom frivolnosti, koja je tek naizgled Victorova karakteristika. No, kako se u daljnjem tijeku filma uprizoruje, unutarnjost njegova karaktera otkriva nam stvarna područja osobe u kojima caruju istinski užici, dok se sva sjetilnost, u oba smisla: intelektualna i strastvena, pokazuje frivolnom.

Victor je opisan kao potpuno benevolentan, ali čangrizav čovjek koji je utonuo u svojevrsnu osrednjost. Doznajemo da je hvaljeni umjetnik, crtač stripova, ali i pisac, koji dugo ništa novo nije stvorio. Promatramo četiri paralelne ljubavne priče: onu Victorovu i njegove žene iz sadašnjosti, Victorovu i njegove žene iz prošlosti, Victora i glumice koja utjelovljuje njegovu ženu u mladosti, Margo, Margo i glavnog redatelja dramskog stroja za povratak u prošlost. Sve se one dodiruju u točci izgaranja od nezadovoljstva zbog nesretne ljubavi i strasti. Victora, u odnosu na druge likove, krasi staloženost i neagresivnost, ostali su zahvaćeni ljubavnim agonijama koje na druge prenose nasiljem do čistog iživljavanja. Victor je uz to, kao osoba, orijentiran na sentimentalnost, dok su drugi okrenuti senzualnosti. Senzualnost i sentimentalnost pripadaju kategoriji osjeta, prvi karnalnoga, drugi duhovnoga porijekla. Misaonost i umjetnost koju nosi kao habitus, daju mu drugačiji pogled na zbilju, koji je cjelovitiji i određen njegovom zaljubljenošću koja određuje svaki njegov akt u filmu. To ga također određuje i kao slabijeg u odnosu prema drugima. Zaljubljenik je onaj koji čeka.

Značenje 'la belle epoque': grandioznost napretka

Izvorni termin la belle epoque pripada razdoblju Europe nakon prve industrijalizacije, a prije 1. svjetskog rata. Nošen prvim tehnologizacijama, boljitku u smislu standarda, obojan je i atmosferom prema poznatoj krilatici Progressus ad infinitum (prosvjetiteljsko uvjerenje koja označava vjeru u beskonačni ljudski napredak, oslobođen kršćanske civilizacije). Time la belle epoque dobiva tipološki značaj, koji se pojavljuje i u recentnijoj povijesti. Napredak u suvremeno doba u zapadnoj kulturi okarakteriziran je visokim životnim standardom, visokom tehnologizacijom, sofisticiranim dizajnom i sveopćom estetizacijom te virtualnim bespućima cyber-svijeta. Victor svojom osobom prokazuje sve mane takvog visoko funkcionalnog i raskošnog doba: žrtvovanje socijalne osjetljivost prema drugima poradi vlastite udobnosti, ispraznost kulturalnih sadržaja i načina zabave i nestvarnost ljudskih kontakta zbog preposredovanja zbilje. U srži film otkriva pravu ljudsku istinu o la belle epoque, upravo kroz Victorov lik. Na osobnoj razini, uvijek je to razdoblje u kojem smo se grandiozno zaljubili i nekoga zavoljeli. Svi ostali aspekti života pokazuje se drugorazrednim u odnosu na taj.

„Okus života“ – posjedovati ili doživjeti, imati ili biti?

Mogu li se užici konstantno postizati namjernim aktivnostima i kuda besciljni hedonizam vodi opisuje život Victorove supruge. Okus života, ili lacanovski:' joussiance', temeljni je princip života, koji Marianu zaposjeda na razini posjedovanja. Hoteći ga doseći, konstantno joj izmiče. Orijentiranost na imanje, umjesto bivanje, osiromašuje osobu na razini sposobnosti dosezanja upravo onoga za čime teži jer nikad nije dovoljno tu. Trudeći se hodati užitku (sreći, zadovoljstvu) ususret, kao osnovni pokretač ponašanja, cijelo biće zakazuje u doživljajnosti, pa tako i ne stječe svoj 'joussiance'. Victor je, s druge strane, okrenut bivanju te ga njegova početna letargija (komična uspavanost) onemogućuju da oživi. To se kreće zbivati onda kada izgubi i minimume egzistencijalne zbrinutosti te u nedostatku kako financija, tako i ljubavi, pronalazi svoju staru strast i kreće stvarati. Upravo suprotno, tako često citiranoj Freudovoj misli u filmu: U početku bijaše akt. Za Victora zbivanje kreće nakon kontemplacije, u ovom slučaju: stvarnog oživljavanja žive (stvarne) slike njegove zaljubljenosti. Tako nam Victorova priča govori o neodvojivosti kontemplacije i akta. A što je najživlje opisano slikom.

Estetika filma i njena glavna odrednica: likovnost

Likovnost scenografija dominatna je prizma kroz koju se film promatra te sama za sebe nosi konotativno određenje možebitno jedne od većih poruka filma, a to je cjeloviti pristup čovjeku kroz zaljubljeni par očiju i nepobitna ljepota i vrijednost drugog ljudskog bića koje se tako uočava, u odnosu na proračunato promatranje na život kroz stjecanje. Kako je takva poruka donesena kroz scenu? Likovnost kao umjetnost slika upućuje na gestalt shvaćanje (bilo realnosti bilo osobe). Cjelovitost osobe, naspram fragmentaciji (koja kroz uspješnost u dijelovima govori o funkcionalnosti) daje sliku o njoj. Slika ima i estetsku vrijednost, dok fragmentirani dijelovi mogu naznačiti tek broj i kombinaciju. Slika, u odnosu na fragmente, govori o svojstvu, o kvaliteti, dok fragmenti govore u prilog kvantiteti. Cjelovit pogled na čovjeka odražava njegova svojstva, dok se kvantitativnost vezuje uz mjerenje, što dokida imanenciju i transcedenciju kao odlike ljudske osobe. Znanje o duši, u filmu opisano kao psihoanalitičko, nadmašeno je sanjarskom čežnjom za povratak u istinsko počelo: ljubav.

Anna Lice