Ljubav, i … ljubav

Postoje neki stihovi koji kažu nešto poput “Nek’ se ljubav zove imenom tvojim.” Toliko je za nas taj osjećaj apsolutno vezan za konkretnu osobu. Postajemo li kada volimo bolje osobe? Možemo li govoriti o tome da je svako voljenje “kupanje u ljubavi”?

Zavoljeti nekoga i zavoljeti čitav svijet i cijeli svoj život. Kolika je razlika između toga, i ima li to dvoje veze jedno s drugim?

Je li nužan sastojak svakog posvećivanja ljubav?

Ljubavlju bismo mogli nazvati stanje ekskluzivne usmjerenosti na sebe i istovremene želje da se drugomu posvetimo, da pronađemo svoje posvećenje čineći druge (drugoga) sretnim.

Nema drugog stanja osim ljubavnog u kojemu imamo šansu biti tako osobno prisutni.

No, to nije stanje bez tegoba. Doći do ove netom spomenute ravnoteže potrebno je uz naš vlastiti angažman oko sebe.

Ljubav ne diskriminira. Ona ne uvjetuje pojavljivanje zajljubljeniku, niti onomu koji postaje voljen. Jedna pjesma Erosa Ramazzottija kaže: ljubav je neizbježna.

Kada postane naš gost, tek smo je svjesni. Dođe na prepad, i bez pitanja se ušulja. Samo se odjednom nađemo… u ljubavi.

Iako, ljubav je gost kojeg možemo istjerati. Stvar je u ljubavi takva da je ona poprilično nedemokratska. Daje si za pravo i zapovijedati. Oni koji ne žele prisnost s njom, mogu je i otjerati.

Ljubav ne iznevjeruje. To je teško povjerovati nesretno zaljubljenom. No, ipak je tako. Ljubav najviše koristi samome zaljubljeniku.

Općenito gledajući na svoj život, ako posred njega stavimo ljubav i sve ostalo promotrimo sekundarno u odnosu na nju, onda se može činiti da se aposlutno sva “trčanja”, činjenja, mučenja, rad, napredak, svode na našu pripremu da bismo ju doživjeli. Kakvu god. Ako razmišljate kao zaljubljenik, ili A. G. Matoš, složit ćete se:

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi, Na baršunu crnom leži teška noć; Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća!; znaš li kad mi reče? Ljubav, to je rana, i ta rana peče, Ljubav boli, boli, kao život boli,

Teško, teško onom koji jako voli. Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali muči samo kad sam sam ko kamen.

(Samotna ljubav)

Neki, jako racionalni tipovi možda će reći, “hajde, voljeti je luksut, treba se zadovoljiti i manjim u životu.” Sanjari će pak uvijek neku ljubav sa sobom nositi.

Kakve veze ima moja ljubav sa čitavim svijetom ili s mojim prihvaćanjem svoga života?

Svi mi tražimo konstantne dokaze vlastite vrijednosti, bilo da trčimo na traci poslovnog uspjeha ili onoj koja će nas učiniti mršavijima. Postati bolji i truditi se oko sebe pohvalno je. No, ljubav nema takve uvjete. Ljubav je prečac za doživjeti svoju osobnu vrijednost i vrijednost nekog drugog. Ipak ti zbog te osobe stane srce kad ju vidiš. I iako to ona možda ne zna, a ti ne shvaćaš, dokaz je njene vrijednosti.

Je li nesretna ljubav potvrda moje neadekvatnosti ili manje vrijednosti?

Nesretna ljubav dovoljan je dokaz tvoje hrabrosti. Još ako ju prigrliš, mogao bi se iznenaditi što ti može otvoriti. Možda može ubrzati spomenute procese rada na sebi na najjače. Možda te može učiniti osobom vrijednom truda od samoga sebe. Možda promijeniš odjeću, društvo, baciš se na nešto novo, a možda te baci i na koljena za voljeno. Pa putem otkriješ da si…mistik. Da nalaziš zadovoljstvo u volj(e)nom trpljenju i osjetiš hladnu krpu koja moči vruće čelo, iz Božje ruke. Možda te dotakne i postavi na mjesto koje do tada nisi mogao pronaći, a tražio si ga iščitavajući (pre)mnoge knjige.

Zahvali kad si zaljuben(a). Nemoj podcijeniti dar osjećanja! To je dokaz tvoga zdravlja. Možda je nesretna ljubav ruka kojom se otkida kamen po kamen s tvoje statue, koja mora postati hitra i živa, da može potrčati u svijet i obradovati se. Nemoj se čuditi, velikim radostima prethode (pre)mnoge tegobe, a možda i poneki brodolom. Zato ustaj, za život se vrijedno boriti. Dozvoli si čemer tek na trenutak, ali ne dopusti da prijeđe u cinizam. Da bi “olakšan” nesretnom ljubavlju mogao žarče zagrliti svijet, i sebe naći u njemu.

Anna Lice