Pismo Njemu

Dragi Bože!

Ti sve znaš, je li tako?

Ne trebam Ti onda ovo

pismo ni pisati

ali moram,

jednostavno moram.

Možda neće na ništa

ličiti,

možda ću depresivno

zvučati

no... ja jednostavno

moram.

I da - imam tisuću

zašto.

Zašto si me stvorio

punu ljubavi a boji se dati?

Samo što nije puknula

k'o balon

i svoje konfete prosula

po travi.

Ili Ti ovo piše ona,

umorna pa joj se tako

čini?

Da, umorna je.

Ljudi su joj krila

odrezali.

Zašto misli da je

odgovorna

za tuđe riječi,

a nikad joj namjera

loša nije?

Zašto bi trebala uživati

u sadašnjem trenutku

kad su joj misli daleko

ispred,

u strahu d rastanka?

Od sutrašnjice?

Iako zna da su i

rastanci

dio života,

sama od sebe

zašto ju ljudi na to

moraju podsjećati?

Nije se dala tek tako

već svjesno,

sa željom da se daruje.

Zašto joj ljudi uporno

režu krila?

Ionako nije na

svakome

da ju razumije, zar ne?

I ona to zna.

I u redu je.

Nema veze.

Ali zašto joj postavljaju

prepreke koje ne

postoje,

kad joj je i bez njih

dovoljno teško?

Zašto ako je ona i dalje

tu,

ako postoji način i kad

ti netko

iz zagrljaja samo

nestane?

Ova ljubav Te je tražila

samo

malo više vremena,

da otrči što dalje od

ljudi

koji su joj krila odrezali.

Da se umiri.

Da povjeruje sebi.

Da napokon pobjedi.

Potpis, M.